Neuspjeli amalgam komike i drame

Nebesa, red. Srđan Dragojević, Hrvatska, Srbija, 2021.

• 
  
  Ima li današnji čovjek još istinske vjere? Ali doista istinske, vjere u transcendenciju svoje imanencije? I može li se to uopće umjetnički propitati? Naravno, ovo propitivanje traje otkad je svijeta i vijeka. No, aktualitet i suvremenost, suočeni s krajnjim situacijama, pokazuju svoje pravo lice. Koje je to pravo lice? Sudeći prema posljednjem filmu regionalnog kino-velikana (?) Srđana Dragojevića, Nebesa – ono se nalazi u shizofreniji! Ovaj film, naime, u mnogočemu virtualno aktualizira našu podsvijest o „svijetu kao volji i predodžbi“ (Schopenhauer), ali koji je i „najgori od svih mogućih svjetova“ (stav koji se također pripisuje ovom velikom misliocu 19. stoljeća).

  Što je tema Dragojevića kino-triptiha Nebesa? Rekli bismo najjednostavnije – religija. No u ovom filmskom tematiziranju do izražaja dolaze i mnoge druge pojavnosti koje oblikuju nesretni geopolitički i povijesni prostor Balkana. Iako inspiriran kratkim prozama francuskog pisca prošlog stoljeća Marcela Ayméa, Dragojević smješta radnju Nebesa u ovdašnje, surovo i nadasve okrutno okružje. U prvoj priči pod nazivom Greh zatječemo se u 1993. godini. Ambijent je siromašno izbjegličko naselje u predprostoru velikoga grada. Izbjeglice, ponajvećma iz razorene i uništene Bosne i Hercegovine, tamo tvore živopisan amalgam vjera i nacija. Jedino što im je zajedničko jest – bijeda. No, u toj bijedi ipak postoje oni čija se poduzetnost uspijeva nositi s tranzicijskim uvjetima. Jedan od onih koji baš i ne uspijeva u tome jest Stojan (Goran Navojec). Bivši partijac živi u naselju sa suprugom Nadom (Ksenija Marinković) i maloljetnom kćerkom Julijom (Sana Kostić). Naivni poštenjak iz puka u jednom trenutku suočava se s nečim što bismo mogli nazvati srednjovjekovnim mirakulom. Naime, u trenutku kratkog spoja na glavi mu se pojavi – aureola. Ovaj svetački signum postat će izvorom problema i nesporazuma. Zapravo, izvorom – grijeha. Jer, i Stojan i supruga mu doživljavaju ovo ne kao božanski znak nego kao nesretnu zgodu i žele se po svaku cijenu riješiti aureole (ili aure, toponima iz Benjaminova poznata teksta o Umjetničkom djelu u doba…).
  
  

  Proždrljivost, lijenost i zavist prvi su, mali grijesi kojima je Stojan želi skinuti. No, onda dolaze i mnogo veći – preljub i prostitucija, nasilje i, konačno, ubojstvo. No, Stojan u svemu tome tek prestaje biti – dobar čovjek. Uz cijeli niz bizarnosti, što ih Dragojević uporno vizualno potencira, razotkrivamo nemogućnost bivanja svetim u sumornom, profanom okruženju. Prvi dio završava odlaskom Stojana s dvije prostitutke u veliki grad, simbolično osvijetljen ogromnim pravoslavnim krstom. U tom se momentu alegorijski rastvara značenje grijeha u ovom, po meni, najboljem dijelu filma. Naime, što? Religija jest strano tijelo u sirovom okružju i ne-ljudskim uvjetima, gdje vlada zvjerska borba za preživljavanje, izravna posljedica sjenke okrutnog rata na balkanskim prostorima.

  Drugi dio nosi naslov Milost i smješten je u 2001. Naravno, „nakon grijeha,  izobilova milost“, kazuje nam biblijski (iz)rijek. U središtu je ove priče mentalno retardirani Gojko (glumi ga drugi brat iz Volim Hrvatsku (!), Bojan Navojec). Izazivački sotonistički moment koji ljudsku žudnju stavlja na kušnju jest doista đavolska sprava – mobilni telefon. Izravna telefonska veza sa Svetom Petkom fantastički je moment koji nadograđuje aureolu iz prvog dijela filma. Međutim, ova fantazma smještena je u vrlo realistički kontekst. Za hendikepiranog Gojka inače kazuju da je „slabouman, ali posvećen Bogu“. U presudnom dijalogu filma sa svećenikom (Miloš Samolov), otkriva se da vezu s istinskim religijskim nadahnućem imaju tek maloumni, djeca i – životinje. Duša, anima i ono životinjsko, animalno stječu se u Gojku. Intuitivno dohvaćajući – i za pisca ovih redaka presudno zlo! – ulogu koju ima pojava mobilnog telefona u svijetu u kojem živimo, Dragojević istovremeno pokušava dohvatiti i bit (?) vjere. No, crkva tu stoji na jednakoj udaljenosti od Boga kao i svi mi ostali. Transcendentno je nešto što se dohvaća intuitivno i odvojeno od zdravog razuma. I to, pomalo ničeanski… Dragojević uvodi lik djeteta iz filozofove preobrazbe duha. Preobrazba nas polako uvodi u posljednji dio triptiha. Tamo će pitanjima vjere autor pristupiti iz pozicije – umjetnosti.
  
  

  No, što znači biti umjetnikom danas? Umjetnikom se u suvremenosti smatra onaj koji se „postavi u kontekst kulturnog pogona kao znanstveno-tehnologijskog sklopa“ (Ž. Paić). A tko to čini? Umjetnički kritičari i – kustosi. Kustosica postaje sad već odrasla Julija (Nataša Marković), a UMJETNIK jest SHIZOFRENIK Gojko (Bojan N.). Treća priča triptiha nosi naziv Zlatno tele i zamišljaj je ne tako daleke (je li?) nam 2026. U ovome, po meni, znatno slabijem dijelu filma, autor oblikuje nadasve grotesknu viziju onoga što nas očekuje. Preživjelo dijete, Gojko, postaje slikarom koji uspijeva. Motivi su mu: on sàm, Julija u suncokretima i pas na smetlištu svijeta (ja tako tumačim sliku). Od tog triptiha u triptihu njegova umjetnost postaje duševna hrana. Autor ovu prispodobu doslovce realizira i niz sirotana iz cijelog filma skuplja se pred slikama kako bi se – nahranilo. Karikaturalno obojeno, ovo Zlatno tele ne uspijeva donekle suvislije zaokružiti Dragojevićevu cjelinu nazvanu Nebesa.

  Što na kraju zaključiti o ovom „prvom regionalnom religijskom filmu“? Nisam sasvim siguran. Iako je ideja bila zanimljiva, rezultat je u najmanju ruku – prijeporan. Blago rečeno… Nakon dvaju upitnih ko-produkcija kojima zbližava sve republike negdašnje Jugoslavije – Parada (2011.) i Atomski zdesna (2014.), Nebesa daleko nadmašuju po intenciji prethodne mu eskapade. Ali, samo namjerom.
  
  

  Ponajprije, radi se o neuspjelom amalgamu komike i drame u tri storije koje bi trebale dati neki suvisliji, barem autorsko-osobni stav o pitanjima vjere i značenju religije u okružju koje je, kažu nam, nakon „pola stoljeća komunizma“ upalo u mrtvouzice religijskoga. Je li vjera onaj spasonosni moment u doba totalnog beznađa, siromaštva, pa i gladi? Je li spas – što je još nevjerojatnije – u shizofrenim umjetnicima? Uglavnom, završni svećenikov solilokvij pred oltarom, čini mi se, ne daje neki odgovor.

  Mnoga pitanja ostaju otvorenima. Pa i ono, predstavlja li Dragojević doista važnog kino-autora, barem u regionalnim okvirima?

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 12. siječnja 2022.

Piše:

Marijan
Krivak