Iznimno ostvarenje dojmljivih glazbenih i koreografskih sekvenci
Priča sa zapadne strane (West Side Story), red. Steven Spielberg, SAD, 2021.
-
.jpg)
Zamalo da je nepotrebno naglašavati činjenicu da je film Priča sa zapadne strane holivudskoga veterana i velikana Stevena Spielberga druga adaptacija istoimenoga brodvejskoga mjuzikla iz 1957. godine. Mjuzikla kojega je osmislio i režirao Jerome Robbins, s pričom Artuhra Laurentsa, stihovima Stephena Sondheima i glazbom Leonarda Bernsteina. Značajan i uspješan, nagrađivan i trajnog utjecaja ne samo u SAD-u nego i izvan njih, taj je mjuzikl prvi put adaptiran u film godine 1961. u režiji Robbinsa i Roberta Wisea. Filmska je adaptacija uspjehom i nagradama nadmašila izvornik: od 11 nominacija za Oscara, nagrađena je s deset, uz podatak da je te godine bila i najgledanija u SAD-u uz kritičarske i gledateljske pohvale. To se Robbinsovo i Wiseovo djelo smatra jednim od najvećih mjuzikla uopće; kulturni i povijesni značaj mu je neupitan. Ako se pak prisjetimo da je Priča sa zapadne strane nadahnuće potražila i u drami Williama Shakespearea Romeo i Julija (1597), Steven Spielberg je u ovogodišnjoj adaptaciji – prema scenariju Tonyja Kushnera, neupitno imao zahtjevan zadatak dostići visoku kvalitetu prethodnika.
Središnjicom je filma sukob dviju mladenačkih bandi, bjelačkih Jetsa i portorikanskih Sharksa za nadzor nad njujorškim područjem predviđenim za rušenje i deložaciju zbog izgradnje Lincoln centra krajem 1950-ih. Jetse predvodi Riff (Mike Faist), a Sharkse Bernardo (David Alvarez). U njihove se, često nasilne sporove miješa i policija predvođena poručnikom Schrankom (Corey Stoll) i oficirom Krupkeom (Brian d'Arcy James). I dok se Riff za pomoć u predstojećoj tarapani obraća bivšem predvodniku bande Tonyju (Ansel Elgort), povratniku iz zatvora na uvjetnoj, Bernardo živi s djevojkom Anitom (Arina DeBose) čija je štićenica njegova sestra María (Rachel Zegler). No Tony se promijenio, stan i posao daje mu starica Valentina (Rita Moreno – Anita iz ranijega filma), a upoznavanje s Maríjom na srednjoškolskom plesu otponac je najave novih sukoba.
U ovome su filmu jasne rasne, klasne i etničke razlike. Pripadnici su obaju bandi na rubovima američkoga društva, podrijetlo im je nižega sloja, kao i poslovi koje obavljaju da bi opstali. Međutim, kod Jetsa je razvidan i rasizam prema portorikanskim useljenicima, a etničke raznolikosti su takve da je i jednima i drugima potrebno jedinstvo – bez etničkog i rasnog miješanja, ne bi li očuvali vlastiti integritet. Neki će od Portorikanaca pokušati izmaknuti gotovo zadanom društvenom položaju - María želi više obrazovanje, a Chino (Josh Andrés Rivera) je u večernjoj školi i stremi boljem zaposlenju. Ipak, upravo je veza Tonyja i Maríje predmet spora; njihova rasna i etnička različitost postaje i neizravnim uzrokom tragičnih događaja – sukoba bandi, u kojem će stradati Riff i Bernardo, a Tony će postati ubojicom.
Spieleberg i Kushner ostali su vjerni prvotnome mjuziklu i ranijoj filmskoj adaptaciji koliko je to god bilo moguće, restrukturirajući pojedine sastavnice fabule i s nužno potrebnim izmjenama i dodacima. Tako je suvremena Priča sa zapadne strane istovremeno i posveta izvornicima, kao i sasvim samosvojan film, s naznakom da je snimljen u widescreen-formatu filmske slike u izvedbi sjajnoga direktora fotografije Janusza Kaminskoga. Transponirajući naslijeđe kasnoga klasičnoga Hollywooda – prijelaza iz 1950-ih u 1960-te, Kaminski je, i uz pomoć računalne grafike, sasvim rekonstruirao, ali i rekreirao ne samo filmsku baštinu nego i samo razdoblje, New York kakav je tada bio u prijelazu prema recentnim vizurama velegrada. Širok raspon boja, svjetla, uporaba objektiva pod skladnim nadzorom Stevena Spielberga, približili su gledatelju bliskom i univerzalnom građu filma s više od šest desetljeća odmaka.
Koreograf Justin Peck osuvremenio je kvalitetne postavke izvornika i prve adaptacije, čineći plesne točke svježima i nadahnutima, a obrade glazbenih brojeva Bernsteina i Sondheima u aranžmanima Davida Newmana donijele su ne samo svježinu nego i poneko iznenađenje u izvedbi. Prisjetimo li se pritom da su razne skladbe više puta obrađivali važni glazbenici, novi aranžmani izbjegavaju ponavljanje i redundantnost, iako iskazuju potpuno poštovanje prema originalima.
Glumački postav uključuje i svježe, kao i vrlo iskusne glumce, a niz vrsnih izvedbi podiže prag kvalitete. Izuzetna Rita Moreno, koja je u prvoj adaptaciji za tumačenje lika Anite dobila Oscara, u ovoj likom Valentine, Portorikanke što se udala za Amerikanca, pridonosi etičkoj dimenziji u etničkoj i rasnoj neravnoteži okružja. Mike Feist izvrsno je utjelovio lik Riffa, agresivnoga vođe Jetsa koji skriva ranjivost i nesigurnost; njegova je suprotnost kvalitetna izvedba Davida Alvareza kao Bernarda, boksača zaštitnički usmjerenog prema sestri. U suprotnostima s njenim težnjama, potrebom da održi etnički integritet i ne stupi u vezu s gringom, ali i u suprotnostima s djevojkom Anitom koja se želi asimilirati u američko društvo dok bi se on rado vratio u domovinu.
Vrhunska je, možda i najbolja u filmu, eksplozivna izvedba Ariane DeBose kao Anite. Njena je gluma profinjenih nijansi visokog intenziteta, sasvim osnažuje lik koji unatoč tragičnosti uspijeva održati vlastiti dignitet. Ako je pak Rachel Zagler kao María uspješno ocrtala povremenu ambivalentnost svoga lika, manje nedostatke u izvedbi je ponajbolje ocrtao kritički navod iz lista Newyorker, tvrdeći da je poput Disneyeve princeze. Tek je nešto manje uspješan Ansel Elgort kao Tony. Ponešto kruta izvedba, možda više nalik nekom suvremenom tinejdžerskom filmu nego mjuziklu vrhunskoga statusa, Elgort je ostao u sjeni ostatka postava.
Steven Spielberg režira sigurno, u filmu trajanja 156 minuta ne opažamo suvišnih scena, a jasno je da pozne godine života i zrelost redateljskih postupaka ne nose sa sobom ni natruhe dekadencije. Dapače, s pogledom na film Robbisa i Wisea kojega je gledao još u mladosti, Spielberg s naklonošću pristupa stvaranju, svim sastavnicama procesa nastanka filma te ostvaruje izniman učinak pa se Priča sa zapadne strane doista može svrstati među najbolje ovogodišnje filmove, kao i među najbolje u Spielbergovom opusu. Uz niz dojmljivih sekvencija i segmenata, glazbenih brojeva i koreografija, s dramskom težinom i romantičnom potkom, taj je film izuzetna postmodernistička stilizacija, većinom izvrsna, kojoj se potkralo tek nekoliko trenutaka neemocionalnosti ili segmenata manjeg intenziteta.
© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 29. prosinca 2021.
