Buntovnik nemirna duha

Pula u Zagrebu 2021.: Ja sam Frenk (Jaz sem Frenk), red. Metod Pevec, Slovenija, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, 2019.

• 
  
  2019. bila je iznimno plodna godina po pitanju koprodukcijske filmske suradnje Hrvatske i Slovenije, koja je uz brojna djela kratkog metra (primjerice Raj Mitje Ličena i Sonje Prosenc) iznjedrila i čak četiri dugometražna naslova – coming-of-ager čija ekstraordinarna fotografija ruralne idile zrcali, ali i apsorbira duševne turbulencije mladog protagonista u bijesnom ljubomorom obrađenom bratskom odnosu Ne zaboravi disati (Ne pozabi dihati) Martina Turka; atraktivnu i aktualnu satiru/triler o raskrinkavanju amoralnosti politike na mikrorazini lokalne zajednice s aluzijama na stvarne državne afere Svi protiv svih (Vsi proti vsem) Andreja Košaka; gledljiv ali mlačan i nepamtljiv hard-boiled krimić Korporacija Mateja Nahtigala i konačno, socijalnu dramu Ja sam Frenk (Jaz sem Frenk) Metoda Peveca.
  
  Pritom dva prva ipak imaju kvalitativnu prevagu nad dva potonja, a dok prvi ponajviše evocira/reminiscira, doduše superiorniji, teen-psihološki triler vješto postavljene atmosfere i ekscentričnih likova, koji koketira s hillbilly-horor obrascima Pođi sa mnom (Pojdi z mano, 2016) Igora Šterka prema bildungsromanu Dušana Čatera, dotle tri potonja dijele jedan poprilično sažvakan i nemaštovit, déjà vu zajednički nazivnik – motiv korupcije, bilo u poslovnim, političkim ili pak institucijskim krugovima, te posljedično i izražen društveni aktivizam protiv istog, čineći to (češće) manje ili (rjeđe) više uspješno.
  
  
  
  Ja sam Frenk u prvome je redu bezličan i bezidentitetan, posvemašnje lišen ikakve osebujnije atmosfere, krajnje simplificirane, crno-bijele razrade centralne premise – sukoba sredovječne braće oko odnosa prema nepošteno stečenu očevu nasljedstvu. Naslovni Frenk pritom (čije je ime poigravanje engleskom riječi „frank“ odnosno „iskren“, što fino evocira i alternativni prijevod naslova – Budimo iskreni) buntovnik je nemirna duha, predan idealima socijalizma, gotovo mitski, kerouacovski vagabund opozitno konfrontiran bratu beskrupuloznom kapitalistu, posstranzicijskom tajkunu Brani.
  
  Pevec, dakle, kroz osobnu priču protagonista pokušava interpolirati puno toga – od nespretnog društvenog komentara na stanje Slovenije u suvremenosti preko nemuštog osvrtanja na bratoubilaštvo prošlosti do širedruštvenih podjela svijeta vrijednosti koje izumiru nasuprot novcem pokretane bešćutnosti koja je zavladala globalno – riječju, kreira naslov dobrih (iako pomalo otrcanih) namjera no neadekvatne realizacije i skromnih dometa. Prva trećina donekle i funkcionira, no kako se primičemo kraju, monotonija i nedogađajnost posve preuzimaju, kulminirajući u nedovršenom, doslovno napuštenom finalu. (Zbunjuje stoga Zlatna arena za takvu ad-hoc, školsku režiju za manjinsku hrvatsku koprodukciju na Pulskom filmskom festivalu 2020.)
  
  
  
  Prominentan i cijenjen slovenski igralec Janez Škof u naslovnoj ulozi ima ujedno i najviše prostora, a budući da je riječ o glumcu ekspresivne glumačke škole, posljedično njegova dominantna minutaža i strastvena izražajnost nesklapno strše u odnosu na izvedbe i dani prostor ostalih protagonista djela (primjerice, neiskorišteni Radko Polič, Katarina Čas), baš kao i u odnosu na samu opću auru djela – instantan zaborav.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 20. prosinca 2021. 

Piše:

Katarina
Marić