Zaron u klaustrofobičan unutarnji svijet princeze Diane
Spencer, red. Pablo Larraín, UK, Njemačka, SAD, Čile, 2021.
-
Pablo Larrain (No, Neruda, Ema), sposoban čileanski redatelj, na dobrom je putu da se specijalizira za biografske filmove o poznatim supružnicima državnika ili prinčeva. Tako se nakon Jackie (2016) s Natalie Portman u naslovnoj ulozi prihvatio razvikana života kontroverzne princeze Diane, a prema scenariju uglednog britanskog scenarista Stevena Knighta (Eastern Promises, Peaky Blinders). Diana je neosporno ostala upamćena kao kulturna ikona koja nije uspjela udahnuti svježinu u učmalu kraljevsku obitelj, ali je pripomogla tabloidnoj pomami za njihovim životima te napose intimnim pikanterijama i privatnim posrtajima. Nedavno je segment njezina života već ekraniziran u četvrtoj sezoni gledane i popularne televizijske serije The Crown (2020) autora Petera Morgana, gdje ju je utjelovila odlična Emma Corrin. Navodno kraljevska obitelj nije niti malo bila oduševljena kako je Morgan prikazao odnos Charlesa i otuđene mu supruge, a posebice odnos kraljevske obitelji naspram nje. Pitanje je što će tek reći na Spencer, gdje su poimani kao vječno namrgođeni i dosadni tamničari, zarobljeni u svojim bizarnim tradicijama.
Pitate se što Larrain i Knight imaju novoga za ponuditi u priči koja je kroz godine, pa i desetljeća, bila u tolikoj mjeri obrađivana i reciklirana u medijskom prostoru da imate dojam da ste gotovo boravili s bračnim parom u njihovim privatnim odajama? Odgovor nude već tijekom najavne špice, gdje stoji opaska kako je posrijedi „bajka iz istinite priče“. Drugim riječima, Spencer na sreću ne predstavlja tradicionalan biografski film koji nastoji „vjerodostojno“ i pregledno iznijeti cijeli ili barem dio nečijega života, nego polazište za priču predstavlja stvarna osoba te njezina iskustva i proživljavanja, a ona su potom u velikoj mjeri fikcionalizirana. Stoga bi uradak bilo usko shvatiti kao film o princezi Diani jer autor krajnje slobodno barata faktografijom te nastoji pronaći univerzalne aspekte u njezinoj životnoj priči, iako ostavlja dojam da djelu u posljednjoj četvrtini pomalo ponestaje daha.
Radnja je usredotočena na svega tri dana te započinje na Badnjak 1991. godine kada se obitelj tradicionalno okuplja na kraljičinu imanju u Sandringhamu, a Diana luta po Norfolku, očito osjećajući nelagodu pojaviti se u dvorcu. Znakovito, tijekom triju dana princeza više komunicira s poslugom i dvojicom sinova nego s ostalim članovima kraljevske obitelji. Njezin je brak s princem Charlesom već zapao u krizu zbog avanture s Camillom Parker Bowles te Diana sve više biva sigurna da bi taj odnos trebalo okončati.Larrain i Knight zaista kreću od pojedinih bajkovitih tropa. Primjerice, Diana dolazi u raskošan Sandringham koji je nalik na muzej te uvelike svjedoči o zarobljenosti u prošlosti i tradiciji, na što se i sama nekoliko puta referira. Zdanje ujedno predstavlja klopku iz koje nema bijega te simbolizira kraljevsku obitelj. Prozori su apsolutni tabu jer novinari samo čekaju s druge strane. Odjeća je za svaku prigodu unaprijed odabrana te se treba nositi u skladu s propisanim rasporedom. Prozor i odjeća tako jednim dijelom postaju sredstvo otpora. Posrijedi je priča o lijepoj i krhkoj princezi koja biva zarobljena u raskošnom dvorcu, no za razliku od bajkovitih narativa u kojima redovito treba biti spašena, shvaća da sama drži ključeve vlastite slobode, što se podcrtava u završnici, kada koristi djevojačko prezime.
Redatelj zaogrće njezin boravak u dvorcu velom lirizma, gdje se ona osjeća kao strano tijelo u stranom prostoru, grobnici koja se napaja prošlošću i tradicijom te je lišena životnosti i radosti, što je često naznačeno ukočenim, uštogljenim, općenito ne-radosnim držanjem članova kraljevske obitelji pod budnim okom stroge i puritanske kraljice. Hladnoća i suzdržanost ne izvire samo iz ljudi i njihovih relacija, nego i iz prostora samoga: princeza se na nju žali već prilikom prvoga ulaska u zdanje. Pastoralni svijet britanske provincije poprima gotovo košmarne obrise.
U Spencer svijet je unutar i izvan dvorca neprijateljski nastrojen. U njemu stoluje stroga obitelj sa svojim prijekim pogledima te osoblje koje je sklono ili prenošenju glasina ili uhodi u ime kraljice. Vani su beskrupulozni novinari koji čekaju trenutak nepažnje da uhvate predmet svoga interesa u delikatnoj situaciji. Stoga se Larrain vješto poigrava osjećajem klaustrofobije, koji nastoji dočarati iz protagonističine perspektive. Kako je prate novinari, tako je prate obitelj i osoblje, a taj neprestani osjećaj nadgledanja, nedostatka prostora i zraka podcrtan je pokretima kamere, neprestanim vožnjama, koje su vrlo intruzivne te naglašavaju dojam bivanja pod nečijim budnim okom.
Navedeno je istaknuto i činjenicom da je u filmu naglasak stavljen isključivo na Dianu, koju je odlično dočarala Kristen Stewart. Ostali su likovi statični, svedeni na amorfnu masu opresivne obitelji pa je polarizacija izravno postavljena na relaciji ja-oni, što je naznačeno i mizanscenskim odnosima. Oni su uvijek odjeveni konzervativno te u bezličnim bojama: smeđim, sivim, maslinasto zelenim, a ona je uvijek u nekoj jarkoj boji, koja se ističe te razbija kolorističku monotoniju.
Cjelina je isprepletena povezivanjem protagonističine stvarnosti s fantazijama te larrainovskim simbolizmom, koji je pretežno vezan uz različite objekte s kojima je protagonistica u interakciji, a kako bi se ocrtalo stanje njezine svijesti. Knjiga o Anne Boleyn, koju pronalazi na krevetu u spavaćoj sobi, sredstvo je poistovjećivanja jer uspoređuje sebe i nekadašnju kraljicu, što podcrtava priču o preljubu, moći i dvostrukim standardima. Slično je i s fazanom, čiji lov u završnici prekida namećući vlastiti stav. U filmu se na pticu referira kao lijepu no ne osobito spremnu za život, pa je odstrel oblik spasenja. Istu ogrlicu dobiva ona i ljubavnica pa je često osjeća oko vrata, djeluje kao teret, nešto što disati ne dopušta. Izblijedjela crvena jakna koju skida sa strašila na polju navodno je pripadala njezinu ocu te označava Spencere, njezinu slobodu te ono što je nekada bila. U završnici na istom strašilu završava njezin kičasti kostim, koji podsjeća na mornarska odjela, a utjelovljuje kraljevsku stegu i uniformiranost.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. prosinca 2021.
