Nostalgičan feel-good kino-doživljaj
Deset u pola, red. Danis Tanović, Bosna i Hercegovina, 2021.
-
„Nikad ne idi u pos'o s jaranima. Ili će pos'o propast ili će nestat prijateljstvo“. Otprilike ovako će glasiti hipoteza najnovijeg igranog filma sarajevskog oskarovca Danisa Tanovića. Nepretenciozna komična drama Deset u pola (2021.) prvi je film s ovih prostora kojeg sam vidio a da se izravno nastanjuje u novom realitetu pandemije korone. Autor svoju – dramskim i sjetnim momentima protkanu komediju, ipak posvećuje jednoj drugoj pandemiji koja je sveprisutna već dulji niz godina. Naime, digitalnim društvenim mrežama.Jer, upravo će vlogerica i influencerica za restorane i hranu Gordana (Anja Matković), koja dolazi iz Zagreba, unijeti nemir i nesporazume u jedno, dugo godina njegovano jaranstvo. Izet (Izudin Bajrović) i Enes (Branko Đurić) dvojica su sarajevskih ćevabdžija. A ćevabdžije i ćevapi su u Sarajevu – zakon. I to onaj nepisani, što u životima ljudi budi sliku vremena i prostora koje polako (uz fildžan kafe i mehke maksuzije) klizi u prošlost sve dalju od nas. Danas je Baš-Čaršija, iako još uvijek realan prostor u Sarajevu, mjesto koje evocira jedan drugi i drukčiji Lebensform (Wittgenstein) tj. način života. Suživot ljudi u komšiluku, vjekovno uzgajan u međusobnom pomaganju, pod utjecajem je korpo-kapitalizma i digitalnih platformi postao tek sličicom u turističkom albumu. Ovaj kapital-digitalni uljez unijet će nespokoj i u živote dviju obitelji na brdu iznad Bašće.
Tanović gradi svoj film iz većini u ovim krajevima poznatih stereotipova. Naime, Sarajevo kao grad znanih ćevabdžinica toponim je koji služi i za raznorazne predrasude vezane uz ljude koji nastanjuju prijestolnicu BiH. Iz toga proishode i mnoga nerazumijevanja i lažni sentimenti, često medijski uobličeni. Dvojica protagonista, Mulahadžić (Bajrović) i Hadžihadžić (Đurić) povezani su i kao roditelji dvoje mladih. Izetova kći Lana (Helena Vuković) vraća se sa studija u inozemstvu, gdje postaje magistra ugostiteljstva, ali i – vegetarijanka. No, što je još gore po Izeta, ona isprva ne želi nastaviti posao što joj ga je otac namijenio kao nasljednici u vođenju ćevabdžinice. Orhan (Kerim Čutuna), pak, kao Enesov sin ni ne dobiva od oca priliku da sam radi bilo što u njegovu prepoznatljivu ugostiteljskom objektu. (Jer, pohode ga mnogi poznati Sarajlije, među kojima posebično figuriraju jedini Halid i znani Brega.) Lana i Orhan su par koji se namjerava vjenčati i jednog dana podariti dvojici ćevabdžijskih jarana – unučad.
No, dramski zaplet priče samoga Tanovića i su-scenarista Nikole Kuprešanina vezan je uz drukčije namjere i, nadasve, karaktere Esada i Izeta. I dok je Izet, blizu svojih 60-ih, zadovoljan s onim što je imao i što je postigao, Enes traži nova poduzetnička ulaganja i „prodor na inozemno tržište“. Nakon što mu Izet odbija posuditi novac i ponudu da mu bude ortak, već zaduženi Hadžihadžić ulazi u mutne poslove i financijske transakcije iz kojih se neće znati sam izvući. Pripovijest i zaplet, dakle, s jedne strane je pokrenuta medijski konstruiranim natjecateljstvom između dviju obitelji i njihovih ćevabdžinica, dok je s duge strane prisutna i mafijizacija poslovnih odnosa koji su nam poznati ne tek iz susjedne nam Bosne i Hercegovine nego i iz predragocjene nam Lijepe Naše. Biznis s novim strojevima i konzerviranjem „izvornih bosanskih ćevapa“ bit će tek mamac za naivnog Enesa da uloži novac kojeg – NEMA. „Ako imaš – možeš, ako nemaš – glumi da imaš“. Tako će otprilike glasiti i poduzetnički rizik kojeg na sebe, ne tek verbalno, preuzima Enes Hadžihadžić. U tom će pohlepnom poduzetništvu, naravno, biti izigran. Ipak, prema zakonitostima ovog zadanog si žanra, Tanović će film zaključiti optimističnom vjerom u jaranstvo i duh nekog starog bosanskog i sarajevskog zajedništva. Jer, budimo iskreni prema sebi sada i ovdje – toga još ima samo na filmu.
Kakav dojam na nas ostavlja Deset u pola? (Prije svega, naravno, mogu govoriti isključivo subjektivno i u vlastito ime kao potpisnik ovih redova i donekle upoznat sa spomenutim Lebensformom, dakle, prikazanim kulturnim obrascem.) Ono što Tanović promišljeno (ali i vrlo uspješno!) čini jest manipuliranje mnogim stereotipima vezanima uz vrijeme i prostor što ga filmski opisuje. I to nikako nije mana ostvarenja. Dapače! Upravo vještim slaganjem sasvim nepretenciozne fabule – i bez ijednog začudnijeg oblika filmskog zapisa, Deset u pola funkcionira kao savršen omjer emocije drame i komike situacije. Glazbeni primjeri iz najboljeg perioda sarajevske pop-škole iscrtavaju i muzičku zavjesu koja ilustrira sve pojedine zaplete i sentimentalne potrese. Zaboravi moj broj Valentina, Lova Dugmeta ili starija i legendarna Nije htjela Montena glatko vode autorsku nit kroz jasno i pregledno oblikovane kadrove i sekvence malog, ali vrijednog kino-doživljaja. Naravno, prisutni su i brojni komični momenti već posebično nam dragog bosanskog humora. Na primjer, slika se Izetova oca na zidu svaki put pomjeri kada netko učini nešto loše ili izrekne kakvu glupost. Jer, kako reagirati na mušteriju koja uz ćevape traži kečap? Ili, kako impulzivno ne doživjeti da Lana ne želi jesti meso nakon što joj je meso i posao s njime omogućilo studij vani? Tu su i lokal-patriotska nadmudrivanja između raje s Ilidže i pravih Sarajlija…
Deset u pola izrazito je feel-good kino-doživljaj. Ipak, ne skreće iz autentičnog jezika ozračja kojim diše ovaj filmić, koji emotivno priziva i nostalgiju za nekim drugim, ljudskijim vremenima. Priziva „ono malo duše“. Dakle, sevap (dobročinstvo, za neupućene), a ne tek ćevap (krkanluk, za upućene)! Uz malu pomoć jarana (The Beatles), sve dobro završava. A meni je cijeli doživljaj u kinu podigao i završni song kojim se kranski podiže kamere nad Rajvosa. Dino Šaran i Ilija Čvorović oplemenjuju prebogati minimalizam kino-forme i predragocjenu emociju i duh nostalgije sadržaja kojeg nam je podario umješni Danis Tanović.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. prosinca 2021.
