Nježan i dirljivo skroman pro-life film

Pula u Zagrebu 2021.: Nigdje posebno (Nowhere Special), red. Uberto Pasolini, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Rumunjska, 2020.

• 
  
  Uberto Pasolini, u čijoj se biografiji mogu pročitati neobični podaci poput onih da je riječ o talijanskom grofu, nećaku Luchina Viscontija, odnosno bivšem bankaru, te čiji je rad producenta mahom vezan za Ujedinjeno Kraljevstvo (primjerice, Cattaneov Skidajte se do kraja /The Full Monty, 1997/), i u svom trećem redateljskom uratku (uz Machan, 2008. i Miran život /Still Life, 2013/) oslanja se kako na prepoznatljivu tradiciju britanskog socrealizma kenloachovske provenijencije, jednako tako i na autentičnost talijanskog desicovskog neorealizma, nadasve nenametljivo prezentirajući low-key (melo)dramu o odnosu umirućeg oca s malodobnim sinom.

  Najveća vrijednost filma pritom upravo je u iznevjeravanju očekivanja gledatelja, koji prema pročitanoj premisi pretpostavljajući da ga čeka patetična, sladunjava nedjeljnopopodnevna limunada o terminalnoj bolesti, dobiva nadasve nježan i dirljivo skroman, mali, pro-life film koji znalački spretno balansira dramatičnu tegotnost situacije s nisko-volumenskim, suzdržanim prikazom iste.

  

  Pasolini, naime, ne zapada u zamku manipulativnosti osjećajima publike, te bazno istinski tešku temu, inspiriranu stvarnim događajem, prezentira prije svega humano; svoju koherentnu i suptilnu refleksivnu viziju o biti života (a i smrti) naglašavajući apoteozom nesebične i bezuvjetne roditeljske (očinske) ljubavi. Ipak, rečene emocije nesporno uzburkava, i to na vrlo perceptivan način – kako razoružavajućom iskrenošću svojih protagonista, tako i biranim koncepcijskim postupcima minimalnog otkrivanja podataka ne eksplicitno bitnih za radnju, a koja se pak odmotava linearno i ciljano, bez distrakcijskih rukavaca i balastnih informacija, snažno progovarajući upravo svojim dojmljivim intenzivnim šapatom, koji snažnu potporu dobiva i u životnom detaljiziranom produkcijskom dizajnu Patricka Creightona, kao i naturalističnoj fotografiji stalnog suradnika Radua Judea - Mariusa Pandura.

  Dijalog oca i sina jednostavan je i neusiljen, režijski efektan i adaptogen kako bi djelovao posvemašnje prirodno, u potpunosti prilagođen petogodišnjem dječačiću Danielu Lamontu; orijentiran na fokalno gledište oca (impaktan i senzibiliziran, uz Regé-Jeana Pagea, najizgledniji potencijalni novi 007 – James Norton) koji kroz predsmrtnu potragu za idealnom udomiteljskom obitelji sinu susreće ne samo mnoge krokijski oštroumno definirane, uvjerljive karaktere potencijalnih posvojitelja, nego ocrtava i širedruštvenu sliku suvremenog svijeta, odnosno postavlja uvijek aktualna no ne manje važna pitanja – koji postupci i odluke čine dobrog roditelja, je li za isto važniji bankovni račun ili požrtvovna ljubav.

  Usput kroz sasvim male i ordinarne živote svojih protagonista ekstraordinarno redefinira znane celuliodne odnose očeva i sinova – od onog Antonija i Bruna u De Sicinim Kradljivcima bicikla (Ladri di biciclette, 1948), preko Adama i Cala u Kazanovom Istočno od raja (East of Eden, 1955) do onog Eda i Willa u Burtonovoj Krupnoj ribi (Big Fish, 2003), prihvaćanjem neizbježne neminovnosti smrti bivajući jednim od najnepretencioznijih i najnježnijih oslikavatelja tog odnosa u filmskoj povijesti.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2021. 

Piše:

Katarina
Marić