Grandiozna i virtuozno stilizirana pop-opera

Annette, red. Leos Carax, Francuska, Belgija, Švicarska, Njemačka, Japan, Meksiko, SAD, 2021.

• 
  
  Ekscentrični, zaigrani auteur, vizionarski kanalizator cinéma-du-looka, avangardni i anarhični trickster Leos Carax znano je kroz svoja djela pronositelj višestrukih, eksternih i internih dihotomija. Prva je od njih u slučaju Annette naizgledna nespojivost sadržaja i forme korištenjem bazno eskapističke strukture mjuzikla na sondheimovski mračan, (melo)dramatsko-trilerski način, na tragu vibrantnih postmodernističkih dekonstrukcijskih fantazmagorija poput ultimativnog Burtonovog Sweeneya Todda (2007) ili Von Trierova Plesa u tami (2000).

  Druga je redateljev omiljeni motiv iluzije stvarnosnog, originalno razrađen u precijenjenu no svakako kultnom naslovu Sveti motori (Holy Motors, 2012) – riječju, koketiranje s fantazijskim i još više nadrealističnim kao antonimnim takozvanoj realnosti; već u in medias res prologu, naime, sam redatelj, skladatelji (Sparks) i glumci defiliraju ekranom, gledateljima jasno poručujući da nazoče stageanom, meta-svijetu artificijelnog privida. Treća je pak narativno-supstancijska jednostavnost nasuprot složenosti artistički-spektakularnog vizualnog (što mu mnogi i zamjeraju).
  
  

  Četvrta je (a tako bi se moglo do u nedogled), upadnim i teškim simbolizmom natopljena, posvemašnja karakterna opozitnost središnjeg prokletog ljubavnog para (a i njihova početna ljubavna idila oprečna je naknadnom, fatalnom, tragičnom padu) – Anne je simbol svjetla, vrline, a kao operna pjevačica ujedno i visoke kulture (još jedan od redateljevih stalnih, atributivnih motiva sraza visoke i niske kulture), vizualno distinktirana crvenom bojom (ljubav, nježnost) od Henryjevog zelenog (zavist, pohlepa), mračnog, (samo)destruktivnog stand-up komičara (i dok ona požrtvovnim predavanjem svojoj umjetnosti publiku podiže, on vlastitu publiku nesmiljeno vrijeđa i gazi).

  
  
  Malo je reći da Adam Driver, dajući apsolutno sve od sebe, briljira u iznimno kompleksnoj, impresivno iznesenoj roli tormentne persone autentično iskrenih i intenzivnih emocija, koja se ne može nositi s idiličnošću obiteljskog života te isti uništava na svekolike grube načine, a bivajući fokalizatorom, upravo njegovim očima kćerku mu Anette vidimo kao drvenu lutku – treće, strano tkivo u dotadašnjem partnerskom odnosu.

  Time je ovaj švankmajerovsko-kaufmanovski odabir marionete kao prezentanta djeteta još jedan od Caraxovih provokativnih statementa kojim ne samo da upire prstom u svog demonskog protagonista, nego također i ukazuje na eksploataciju djece u show-businessu, što je samo jedno od brojnih pitanja koja se u filmu pokušavaju načeti – od tamnih čučečih sjena ljudske duše koje u danim okolnostima mogu iznjedriti prava pravcata čudovišta, do korozivnog i fatalnog post-efekta slave.
  
  

  Ovu nesporno grandioznu, stiliziranu pop-operu mnogi će međutim doživjeti pomalo neprobavljivom i over-the-top, čak pretencioznom; unatoč virtuoznostima kojima obiluje, naime, teško ju je voljeti, a i pronaći joj ciljanu publiku, uglavnom zbog aure isuviše nekonvencionalne, atipične detačiranosti koja gledatelje počesto ostavlja hladnima, čak iziritiranima, poput kakvog bizarno odvažnog eksperimenta emocionalnom manipulacijom, koji lamentira o nepopravljivoj apsurdnosti ljudskog postojanja, u kojem smo svi mi zapravo samo marionete neke više ćudljive nevidljive sile.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2021. 

Piše:

Katarina
Marić