Suhoparna i isprazna parada kiča
Dinastija Gucci (The House of Gucci), red. Ridley Scott, SAD, 2021.
-
The House of Gucci mokri je san svakog pratitelja tračerskih portala i časopisa, gdje se pikanterije iz života bogatih nižu kao na pokretnoj traci, a takva mu je i izvedba. Dok gledate nesretni film nije vam sasvim jasno što bi redatelj Ridley Scott (Alien, Blade Runner, Gladijator) zaista želio s materijalom učiniti. Bi li djelo trebalo biti ozbiljna kronika pada obitelji koja stoji iza razvikanog modnog brenda Gucci ili pak treš-komedija koju nitko ne bi trebao doživjeti ozbiljno? Naime, malo je nalik na bizarnu obiteljsku sagu u kojoj se sinovi gotovo frojdovski bore protiv očeva, gdje se brat suprotstavlja bratu na relaciji artizam – pragmatizam, a u međuvremenu svi zaboravljaju, odnosno zaobilaze platiti poreze državi. Istodobno se kičasti kostimi izmjenjuju kao na pokretnoj traci, a bome i negledljive frizure, proročice se angažiraju za predviđanje budućnosti i izbjegavanje zle kobi, rođaci međusobno spletkare da bi se materijalno okoristili, djevojka iz računovodstva za kamiondžije ženidbom ulazi u moćnu i bogatu obitelj.Sve su to sastavni elementi Scottova djela koje on isprepliće u maniri sapunice da bi sve kulminiralo ubojstvom iz ljubomore, jer ipak je film temeljen na istinitoj priči. Ona je pak tretirana u maniri loših based-on-a-true-story televizijskih filmova, nastalih prije recentnoga televizijskoga booma, a namijenjenih za dosadna, kišna nedjeljna poslijepodneva kada na programu nema ničeg pametnijeg. Vrhunac campa uradak dostiže u sceni koja se javlja u posljednjoj četvrtini ostvarenja, kada Patrizia Reggiani (Lady Gaga) dolazi s prijateljicom i vidovnjakinjom Pinom (Salma Hayek) na vrtnu terasu nekakvoga lošega bara kako bi se našle s rođacima potonje, koje prva unajmljuje da ubiju njezina bivšega supruga Maurizia Guccija. Nesretnik se odlučio oženiti drugom ženom nakon što ga je Patrizia natjerala da se pobrine za sebe i domogne obiteljskoga kapitala. Takvo zabijanje noža u leđa nikako mu nije mogla oprostiti. Kafić i konobarica izgledaju kao da su ispali iz lošeg hrvatskog filma nastalog devedesetih godina prošloga stoljeća, a Reggiani, kojoj se ruke neurotično tresu dok puši cigaretu, izgledom i mimikom djeluje kao da nije uspjela dovoljno odspavati nakon nastupa u nekom narodnjačkom klubu u srcu Balkana.
Prije nego se djelo uopće počelo prikazivati, izazvalo je niz kontroverzi, za koje su odgovorni živući članovi obitelji Gucci, kojima se nikako nije svidio redateljev odabir glumaca. Naime, pojednostavljeno rečeno, smatrali su kako su glumci preružni u usporedbi sa stvarnim ljudima koje utjelovljuju. Jedino je sretna bila Patrizia Reggiani, koja je utvrdila da Lady Gaga nalikuje na nju, no ljutilo ju je što pjevačica i glumica nije našla vremena da se nađe s njom prije snimanja kako bi je valjda bolje uputila u ubojstvo vlastita muža, zbog kojega je bila osuđena na tridesetogodišnju zatvorsku kaznu.
Razvikana glumačka postava ipak se nije uspjela sabrati kako treba. Lady Gaga više od sto i pedeset minuta defilira velikim platnom s lošim frizurama, još gorim make-upom te u jezivim kostimima, kojima se valjda nastoji naglasiti raskorak društvene pozadine njezina lika s onom obrazovanih i kultiviranih Guccija, koji u suštini nisu bili ništa manje gramzivi prema novcu od nje. Ta je neobrazovana primitivka iz „opanaka uskočila u štikle“, no, sugerira film, nikakav novac ne može nadomjestiti nedostatak stila i kulture, što dodatno dolazi do izražaja njezinom pojavom. Posrijedi je, priznat ćete, vrlo nes(p)retna i nesuptilna karakterizacija, koja je dodatno pojačana tim tragičnim naglaskom, oko kojega se Lady Gaga silno potrudila. Umjesto da zvuči kao Talijanka, njezin je izgovor više u rangu supruge ruskoga tajkuna, koja se razmeće novcem po talijanskoj rivijeri.
Uopće je neshvatljivo redateljevo nastojanje da glumci inzistiraju na talijanskom naglasku kad se ionako u djelu koristi engleski te sporadično talijanski jezik zbog stvaranja lokalnoga kolorita. Navedena je odluka dovela do velikog preglumljivanja, koje graniči s parodijom, a najevidentnije je u slučaju glumačke kreacije Jareda Leta, koji tumači Paola Guccija. Njegov manirizam te pretjerano inzistiranje na talijanskom naglasku graniče s negledljivošću i neslušljivošću te od lika čine napornu karikaturu. Niti ostali se proslavili nisu. Inače odličan glumac Jeremy Irons tumači Rodolfa Guccija, s upečatljivim crnim podočnjacima i fascinacijom na preminulu suprugu, kao kakvoga gotičkoga antijunaka pobjeglog iz horor-filma te zalutalog u sasvim krivu priču. Al Pacino, utjelovljujući lik Alda Guccija, djeluje kao da mu se ne da previše raditi, skoro je u mirovini, a te likove mafijaša i polumafijaša već je toliko puta utjelovio da bi jednostavno želio da ga svi ostave na miru. Adam Driver u ulozi Maurizija Guccija silno se trudi, no kreacija mu je nekako odveć anemična. Dinastija Gucci tako puca po šavovima od karikiranja, glumačkoga manirizma te izvještačenih naglasaka, koji naprosto paraju gledateljeve uši.
Drugi tip problema dramaturške je naravi. Osim što većina likova djeluje kao da su upravo iz ludnice pobjegli, odveć su karikirani te kao takvi beskrvni. Primjerice, promjena Maurizija od idealističkoga mladića do oportunoga poslovnoga čovjeka izvedena je odveć nemotivirano. U posljednjoj četvrtini filma on iznenada mijenja odnos prema Patriziji, bez sustavnijeg prikaza što je izazvalo zahlađenje u njihovu braku. Priča je odveć neusredotočena, pa ne zna bi li veći naglasak stavila na bračnu relaciju ili obiteljska prepucavanja; previše je likova u prvom planu pa cjelina djeluje predigresivno za vlastito dobro, što se pogubno odrazilo na ritam pripovijedanja. Dinastija Gucci traje gotovo tri sata, no u suštini je prazna i dosadna, a sva ta parada kiča djeluje suhoparno i lišeno stila, što iznenađuje jer ju je radio redatelj koji je na glasu – među ostalim, poradi svog istančanog vizualnog pristupa. Stoga s vremenom postaje stravično zamorna, pa u posljednjoj četvrtini filma ostavlja dojam kao da se djelo nikad neće primaći kraju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. prosinca 2021.
