Šarmantan i empatičan portret tragičnog i gotovo zaboravljenog umjetnika

Električni život Louisa Waina (The Electrical Life of Louis Wain), red. Will Sharpe, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2021.

• 
  
  U samoj srži viktorijanskog mišljenja, ispod slojeva i slojeva rigidnog etiketnog puritanizma, bujala je ali i zapretala se ona njegova još živa, ekscesna romantičarska strana, udivljena ljepotom prirode, uzvišenom supstancijalnošću foklorno-usmene predaje i narodnoga blaga kao nespornih dokumenata istinske povijesti naroda, ali i kreativnim umjetnicima kao plodonosno tvorbenim i vizionarski neophodnim boosterima širedruštvenog implicitnog vitalizma.

  Upravo je takav, izniman umjetnik – individualac i ekscentrik Louis Wain (1860-1939) očit primjer stvaraoca koji je šokirao i skandalirao, iako sasvim nenamjerno i neplanski, kršeći onodobne striktne kodove priličnog i nepriličnog – od opsjednutosti najbizarnijim konceptima i teorijama o moćima struje ili ženidbe s deset godina starijom, čak i statusno nižom guvernantom, preko potjecanja iz mentalnim bolestima obilježene obitelji, dijelom čije je deluzionirane shizofrene anamneze bio i sam – a što je s godinama postajalo izraženije, do imanentne mu sposobnosti skiciranja ljudskih i mahom životinjskih portreta u manje od minute obim rukama simultano.
  
  

  Briljantno vješt ilustrator, Wain je najpoznatiji kao portretist mačaka. Antropomorfizirajući ih, po ondašnjoj modi (doba je to Beatrix Potter, Mauricea Boulangera, C. M. Coolidgea), nije bio ni prvi (Utagawa Kuniyoshi japanske ukiyo-umjetnosti, alegorijski žanrovski singerie flamanskog slikarstva) ni zadnji (suvremeni Stepan Vladimirovich Kashirin, Chris Dunn, Kamwei Fong) koji je slikao ponajviše te životinje, no svakako je upravo zahvaljujući njemu popularnost istih porasla – dotad isključivo percipirane kao korisne istrebljivačice štetočina, mačke – prema Wainovom pionirskom primjeru, sve više postaju kućni ljubimci.

  Uz pohvalan odabir teme, ovaj biopic krase i vrsne izvedbe ansambla, redom uvijek pouzdanih britanskih glumaca, s Claire Foy u njenoj možda ponajboljoj dosadašnjoj roli te svakako izvrsnim, inspiriranim Benedictom Cumberbatchom, s nevjerojatno prirodnom, opipljivom dinamikom dvojca, kao i iznenađujuće maštovit stilistički odabir, poput kakvog kaleidoskopsko-halucinatornog hiper-napučenog vrtuljka – od kompozicije kadrova, preko odabira boja, do specifičnih vizualnih efekata (gotovo bajkovite kamere Erika Alexandera Wilsona i produkcijskog dizajna Suzie Davies) u retro-televizijskom omjeru slike 4:3.
  
  
  
  
  Unatoč očiglednim manama (mahom vezanima uz neujednačen ritam te sporadična otezanja), Električni život Louisa Waina šarmantan je i empatičan portret tragičnog i gotovo zaboravljenog umjetnika, nekonvencionalnog i nadasve atipičnog reformatora koji se nije dao ukalupiti ni u kakav ispolirani sustav uglađenosti i koji – riječima H. G. Wellsa (cameo-pojavljivanje Nicka Cavea): „Izmislio je mačji stil, mačje društvo, čitav mačji svijet“ („He invented a cat style, a cat society, a whole cat world.“); Sharpeov iskreni omaž koji navedenim stilističkim elementima, odlukama i postupcima nastoji pratiti umjetnikovu razbarušenu, distinktivnu psihologiju i u tome generalno uspijeva.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2021. 

Piše:

Katarina
Marić