Nepotrebno pretenciozno i stilski razbarušeno
Francuska depeša (The French Dispatch), red. Wes Anderson, SAD, Njemačka, 2021.
-
Wes Anderson svakako je jedan od istaknutijih osobenjaka suvremenog američkog filma, kojega pamtimo po osebujnom redateljskom rukopisu, specifičnom humoru te neobičnim pričama. Nakon animiranoga filma Isle of Dogs (2018), Francuska depeša predstavlja njegov povratak u igranofilmske vode, a stilizirani setovi, simetrične kompozicije kadrova, poigravanje formatom, osebujni likovi u bizarnim situacijama prisutni su i u recentnom ostvarenju koje se nastavlja na stilske i idejne preokupacije primjetne primjerice u The Royal Tenenbaums (2001), The Grand Budapest Hotel (2014) i Moonrise Kingdom (2012).Radnja je smještena u imaginarni francuski grad Ennui, gdje sjedište ima uredništvo naslovnog časopisa The French Dispatch, koji vodi Arthur Howitzer Jr. (Bill Murray). Glavni i odgovorni urednik iznenada umire od srčanoga udara, a prema njegovoj iznenađujućoj oporuci tiskovina treba prestati s izlaženjem. Priča filma tako predstavlja vizualizaciju sadržaja posljednjeg broja prije stavljanja ključa u bravu, što uvjetuje njezinu osobitu strukturu. Prvo slijedi prolog, koji nas upoznaje s urednikom, njegovom ekipom te kontekstom nužnim za razumijevanje uredničke politike i koncepta novina. Nakon toga slijedi demonstracija sadržaja časopisa, a on se odvija kroz četiri segmenta, da bi nas epilog ponovno vratio u kontekst uredništva.
The Cycling Reporter prati Herbsainta Sazeraca (Owen Wilson) kako na biciklu prolazi gradom Ennuiem te bilježi zapažanja o njegovim najznačajnijim lokalitetima te prosječnim stanovnicima. Reporter predstavlja ironičnu inačicu flanera koji ne šeće gradom te upija dojmove i intelektualno rezonira o urbanoj sredini, nego zapažanja vrši na biciklu, a prometalo mu također, kao i šetaču, omogućuje ostvarivanje pokretne motrišne točke, samo što se ona sada ostvaruje u ubrzanoj maniri. Prva priča gledatelja tako upoznaje s imaginarnim prostorom te njegovom gotovo konzerviranosti u vremenu, čime postavlja prostorni, društveni i kulturni kontekst za naredne reportaže.
The Concrete Masterpiece oblikovana je kao predavanje u umjetničkoj galeriji. Novinarka J. K. L. Berensen (Tilda Swinton) predstavlja život, djelo i relevantnost umjetnika i zatvorenika u lokalnom zatvoru Mosesa Rosenthalera (Benicio Del Toro), koji neočekivano stječe slavu na temelju apstraktnih umjetnina koje prikazuju njegovu obnaženu ljubavnicu i zatvorsku čuvaricu Simone (Lea Seydoux). Njegovu nadarenost i napose komercijalni potencijal pak otkriva drugi zatvorenik – trgovac umjetninama Julien Cadazio (Adrien Brody). Druga priča duhovit je komentar na svijet likovnih umjetnosti, fabrikaciju umjetničkih veličina te poslovnu umješnost trgovaca umjetninama.
Treći segment naslovljen je Revisions to Manifesto te prati novinarku Lucindu Krementz (Frances McDormand) koja prati studentske proteste u Ennuiu te usprkos tome što se postupak kosi s njezinom profesionalnom etikom, upušta se u odnos s dvostruko mlađim predvodnikom demonstracija Zeffirellijem (Timothee Chalamet). Priča pokazuje brojne sličnosti s pariškim studentskim protestima 1968. te predstavlja komentar na iznevjerene revolucionarne ideale i njihovu komercijalizaciju. Navedeno je eksplicirano činjenicom da se nakon Zeffirellijeve smrti počinju prodavati majice s njegovom ikonskom fotografijom.
Posljednji segment naslovljen The Private Dining Room of the Police Commissioner osmišljen je kao razgovor u kojem novinar Roebuck Wright (Jeffrey Wright) gostuje u televizijskom studiju, gdje se prisjeća večere kod načelnika gradske policije, gdje jelo priprema legendarni policajac i chef Nescaffier (Stephen Park), no situaciju komplicira otmica načelnikova sina. Posrijedi je jedina priča koja je rasno diverzivna, što predstavlja svojevrsni komentar na bjelinu francuskoga Ennuia te prihvaćanje drugih.
Francuska depeša funkcionira kao omnibus. Događaji u redakciji predstavljaju naraciju prvoga stupnja te vezivno tkivo među pojedinim segmentima, koji funkcioniraju kao naracija drugoga stupnja, odnosno priče u priči. One su zamišljene kao pojedine rubrike u časopisu, koje zauzimaju određeni obim stranica, što je naznačeno intertitlovima. Fabula svake priče različito je intonirana te isprepletena parodičnim i/ili satiričnim elementima. Prva je primjerice impresionistički obojena, no nudi vizuru grada iz alternativne perspektive. Druga je iznesena u tonu pretencioznog akademskog predavanja s iznenađujućim obratom. Treća je dana u duhu istraživačkog novinarstva, gdje se novinarka na zadatku odveć infiltrira među predmete svog interesa, što dovodi u pitanje njezinu objektivnost. Četvrta je iznesena u formi nepretenciozne kontakt-emisije u kojoj se intervjuirani u lakoj maniri prisjeća zanimljivih aspekata svoje prošlosti. Sve priče oneobičene su kostimografijom i scenografijom, koje upućuju na neku neodređenu prošlost, što je inače prisutno u Andersonovim filmovima. Osobito su setovi oneobičajeni da povremeno nalikuju na kulise iz naivno animiranih dječjih filmova, što im daje dojam artificijelnosti te upućuje na osobitu filmsku stvarnost koju djelo tvori. Redatelj često uz boju kombinira i crno-bijeli film, što predstavlja osobitu posvetu novinskom mediju na temelju kojega se fabula ostvarenja i temelji. Cjelina je oblikovana u akademijinu formatu (1.37:1), a sporadično se koristi widescreen (2.39:1) i split screen u svojstvu poigravanja i redateljskoga komentara. Naravno, s obzirom na navedeno te ansambl glumačku postavu, vidimo da Anderson koristi svoje rukopisne zaštitne znakove. Stoga bi gledatelj upoznat s njegovim opusom, a da ne zna tko je režirao Francusku depešu, odmah zaključio tko stoji iza djela. Problem je što ostvarenje djeluje kao da je redatelj na autopilotu: ponavlja prepoznatljive aspekte rukopisa, koji nažalost počinju djelovati kao da su svrha sami sebi, a cjelina djeluje odveć kalkulirano, hladno i artificijelno.
Kako to često biva u slučaju omnibusa, pojedine priče funkcioniraju bolje, a pojedine slabije. Primjerice, The Concrete Masterpiece duhovita je i vrckava satira, a The Private Dining Room of the Police Commissioner ponešto predugačka i pomalo zamorna parodija policijskoga podžanra sa satiričnim komentarima na svijet visoke gastronomije, koja čak uključuje i animirane scene.
Francuska depeša pokazuje znakove redateljeva kreativnoga zamora. Narativno je i za jedan omnibus odveć nekoncizna te je u cjelini gledano nepotrebno pretenciozna i stilski razbarušena.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. studenog 2021.
