Razočaranje braniteljske generacije

A bili smo vam dobri, red. Branko Schmidt, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, 2021.

• 
  
  „Mrtvi su mrtvi…“, refren je pjesme Damira Avdića koji odjekuje tri puta kroz film A bili smo vam dobri (2021.) uokvirujući njegovu strukturu na početku, negdje u sredini i pred sam kraj. Film Branka Schmidta govori upravo o muzejima, o prošlosti, o „bivšim ljudima“, konačno o … mrtvima. Ovo mi se djelo, nakon viđenih Murine i Plavog cvijeta, svojevrsnih ženskih filmova koji su obilježili ovogodišnju Pulu, učinilo dobrodošlim tematskim i sižejnim odmakom od unekoliko plaho uspostavljena trenda feminizacije u domaćem filmu. BTW, pisac ovih redaka uopće nije protiv ženskih tema i autor(ic)a, ali…

  Priča A bili smo vam dobri već od sama naslova jasno i jednostavno postavlja stvar. Autori filma smještaju dramatsku situaciju u samo srce Zagreba, ali i problema. Schmidt se opet koristi uslugama već provjerene ekipe. Scenaristička je suradnja filma u sinergiji Sandre Antolić (angažirane već u Agape iz 2017.) i Branka Schmidta, a tu su još i ideja priče pisca Josipa Mlakića (Avdićeva zemljaka) te Ognjen Sviličić, autor jedne od najsnažnijih scena hrvatskog filma uopće, sekvence s Oltara Domovine iz sjajnih Metastaza (2009.). Ruševna zgrada Paromlina kod željezničkog kolodvora idealni je, derutni okvir pripovijesti u kojoj se smještaju Branitelji, posebična klasa HR-društva. Njima je, naime, svojedobno bio obećan Muzej domovinske zahvalnosti, jer sve su to odreda ljudi koji su život stavili na kocku i upravo se iz Paromlina uputili na bojišnice Domovinskog rata. I tada su „vam bili dobri“, plebiscitarno slavljeni od svekolika puka i patriota kao „spasitelji“ vjekovno žuđene Kroacije.
  
  Uvodni kadrovi, uz spomenuti tvrdi song, upoznaju nas s poprištem zbivanja. Reski rezovi i atraktivno uobličena scenerija derutnosti djelo su Daria Haceka. Vizura je, opet, jasna i pregledna, iako se direktor fotografije često laća kamere iz ruke. Sve dramatsko iščekivanje ljudi skupljenih oko bačava sa zapaljenom vatrom usredotočeno je na dolazak najvećeg heroja među njima, Dinka Ćosića (Rene Bitorajac, protagonist autorovih najuspjelijih djela Metastaza i Ljudoždera Vegetarijanca /2012./). Čovjek je ušao u legendu uništivši čak 23 srpska tenka. Poslovično dobar baš u takvim i sličnim ulogama – ratnog veterana ili, pak, negativaca iz ovdašnjih kvartova i tranzicije, Bitorajac briljira pred kamerom. Dinko je tek jedan u masi brojnih i izgubljenih i razočaranih Branitelja. Ali je i paradigmatski svojim usudom kao izišlim baš… iz filma! I to filma kojeg gledamo u crnim kronikama i mračnim reality-showovima hrvatske zbilje. Takovrsne crne kronike postaju i eventima ne samo naše bliže prošlosti – poput svojedobnog „spontanog okupljanja“ i protesta u Savskoj 66, koje je rezultiralo smjenama u državnom režimu, nego i perpetuirajućim se fokusom na (neki kažu „navodno“) deprivirane slojeve u HR-društvu dva i pol desetljeća nakon Rata. Stavovi o braniteljima u građanstvu svakako ambivalentni? Ili? Upravo na ovoj premisi Schmidt gradi svoj film.
  
  
  
  Dinko isprva ne želi sudjelovati u još jednom, uzaludnom „cirkusu“. Iako ga Štef (Nikša Butijer), Kuzma (Milivoj Beader), te posebično Crni (Slaven Knezović) prizivaju kao svog prirodnog Vođu, on se nećka priključivanju akciji. Najprije ode od svojih ratnih kamerada, smatrajući njihovu akciju još jednim uzaludnim „cirkusom“. Ali, kada kod kuće vidi bivšu suprugu na TV-u (Ksenija Pajić), koja je spikerica u prilogu gdje se ljudi izjašnjavaju o tomu kako vide nove „braniteljske prosvjede“, vraća se  („na mjesto nesreće“, dodao bih prema naslovu jednog starijeg Yu-HR-filma). Vraćaju se sjećanja na bivše sudrugove i suborce.
  
  Schmidtov je odnos prema protagonistima svakako ustrojen kroz empatiju. Njihovi su dijalozi, iako počesto mačistički šablonizirani, ipak otkrivajući za sav „jad i čemer“, toliko obilježujući za ovu populaciju. Ljudi su to „od krvi i mesa“. Ništa ljudski nije im strano. Tako je i postavljen okvir njihova sukoba s predstavnicima vlasti države za koju su se borili. Sekvenca razgovora s pristiglim ministrom (Dražen Šivak), ipak, stvar razotkriva u svoj ambivalentnosti između ratne sile koje uspostavlja državu te onog nasilja koje je dijelom održavanja pravnog poretka nacionalne zajednice uspostavljene tim činom. O tomu, sjetimo se, govori Walter Benjamin u tekstu od prije 100 godina u Zur Kritik der Gewalt. Schmidt, uz pomoć visprenog scenarističkog tima, u dobroj (na)mjeri vlada dramaturgijom svog ostvarenja.
  
  

  Idejna, pak, potka ovog filma o Braniteljima šalje poruku koja bi trebala biti razumljiva svim njegovim konzumentima. U liku Dinka Ćosića sadržana je ideja koja je još uvijek predmetom prijepora i u samim okvirima državotvornosti. Naime, ustaštvo, tj. ustašenje. Kroz lik mladog dezorijentiranog Lacija (Paško Vukasović), negdašnjeg neuspjelog nogometaša, provlači se zastrašujuća, ne samo filmska realnost ovdašnjih prostora. On oko sebe privlači krug mladih udivljenika njegovom muškošću, čitaj: radikalnog mačističkog životnog stava prožeta ustaškim ekstremizmom. Tako će i dječak Ivica (Bruno Mašić) – a kojeg protagonist uzima u svoju zaštitu od, zapravo, neljudske i ponižavajuće situacije u koju su sebe uvukli Branitelji – biti na koncu zaveden Lacijevom grupom koja vježba pucanje, spremajući se za neki budući rat. Dinko je – kao pomalo u tome nestvaran filmski lik, oštro i odlučno PROTIV NACIZMA tj. ustaštva u svojoj ovdašnjoj poltronskog verziji fašizma. Spomenuto vezivanje Dinka s Dječakom jest, ruku na srce, pomalo šablonski element priče. Naime, kako njegova rastavljena supruga ne dopušta Dinkovu sinu komunikaciju s Ocem, on pronalazi u Ivici zamjenskog Sina. No, iskustvo iz zbiljskog života pokazuje se da je to tek iluzija koja se ne može pretvoriti u nešto više.

  Schmidt je ovaj film, uz sitnije narativne nedostatke i spomenuto shematiziranje, redateljski i izvedbeno postavio kao suvislu autorsku i idejnu cjelinu. (Pravi je misterij za pisca ovih redaka kako je ostao poražen u Puli od lošijih mu konkurenata poput Plavog cvijeta i Murine. Doduše, Bitorajac je zasluženo ovjenčan Zlatnom arenom za najbolju mušku ulogu). Iza naslova A bilo smo vam dobri stoji ideja da su ratovi nužno zlo, a tek postratna stvarnost jest prava trauma. Ciničan čovjek bi na to mogao poslovično pametovati: „Dabogda ti se ostvarilo ono što si poželio“.
  
  

  Ipak ne mogu a da ne primijetim jednu činjenicu u i o vezi hrvatske zbilje i ovog djela. Naime, Branitelji u filmu bivaju izigrani i zauzdani lažnim obećanjima. Savska 66 (a čiji se motiv s plinskim bocama pojavljuje i u Schmidtovu filmu), ostvarila je svoje ciljeve. Da, da, stvarnost je ponajčešće začudnija od filma.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. studenog 2021.

Piše:

Marijan
Krivak