Neobičan pastoralni folk-horor
Janje, (Dýrið), red. Valdimar Jóhannsson, Island, 2021.
-
Numinozno suočenje s transcedentnim silama – bilo čežnjivo opčinjujuće (fascinans) ili strahotno tjeskobno (tremendum), a katkad i preklapajuće dvojako – ono freudovsko zastrašujuće „koje se svodi na davno poznato, odavno blisko“, uvijek je posljedično ili ljekovito ili razorno; upravo takva lüthijevska usmenopredajna numinoznost itekako vibrira u nadasve neobičnom pastoralnom (folk-)hororu Janje, u kojem par farmera bez djece nazoči čudesnom rođenju hibridnog bića janjeće glave i dječjeg tijela te ga abruptivno prisvaja nesmiljeno ga otevši majci ovci.
Jóhannsson, naime, fascinantnom, hrabrom odlukom odbacuje i najmanje tragove sekulariziranog shvaćanja svijeta (suscenarist mu je popularan islandski književnik Sjón, koji je napisao i scenarij za nadolazećeg Eggersovog Northmana). Njegovi likovi i karakteri nisu samo troje ljudi (potisnuto egzaltirana majka Noomi Rapace te solidni Hilmir Snær Guðnason kao suprug i Björn Hlynur Haraldsson kao šogor); jednako su to i ekspresivne i podozrive (polu)životinje – uz kriptozoološku Adu kao nijemog ali nadasve senzibilnog promatrača (uznemirujuće ekspresivnosti, vrlo nalik ranjivim, osamljenim i tugaljivim figurama suvremene umjetnice Annie Montgomerie, bešavnog CGI-ja), u Jóhannssonovom su inventivno-vizionarskom oku prominentni rječiti protagonisti i graničarski škotski ovčar border collie, mačka, ovčje stado, konjsko krdo, poglavito rečena majka ovca te sama unikatna i gruba, ujedno veličajna i ominozna islandska priroda samotnih planina, zlosutne magle, zloguka vjetra, nelagodom bremenita snijega, a ljudi i životinje u neraskidivom suodnosu kao ravnopravni prirodni izdanci.
U tom prostoru tišine, kompleksno indikativnog soundscapea, šparnih dijaloga i šparnijeg iskazivanja emocija, ključaju intrapsihizmi i proliferiraju nevidljiva zbivanja, a rečeni par nastavlja hauntološki perzistirati u prošlosti iz koje potječu razlozi njihova sadašnjeg ponašanja. Upravo zato, jedna od barem tri maestalno režirane scene (uvodne, s uznemirenom prirodom i životinjama pri šuljanju nečeg prijetećeg i neznanog farmi ili naizgled usputnog otkrića pravog Adinog identiteta, primjerice) – ona uznemirujuće egzekucije majke ovce koja dotad funkcionira kao zastrašna savjest, opominjateljica (aranžirana u stilu oneobičavajuće, disturbantne estetike uspavanih ambivalentnih životinja slikarice Ane Juan; (polu)zatvorenih očiju, malevolentnih ili jednostavno mrtvih), postaje istinski zli znamen i znak potpunog napuštanja božanskog poretka.
Jer, u folkornim konceptima, prijestupi zadiranja u prirodne zakone kažnjavaju se neumoljivom strogošću (primjerice, njegom oblikovanog neživog /drvo, slama – gdje ulazimo u zonu animističkog shvaćanja životnosti i duše sviju stvari/ – bio to knjiški Erbenov Otesanko ili izrađena običajna lutka alpskih pastira hausäli /sennpoppa, sennenpuppe, sennentuntschi/, isto oživljuje i postaje proždrljivo-ubilačka sila okrenuta od svog tvorca). Prekršitelji, naime, zbog narušavanja višeg reda moraju pretrpjeti najstrašnije posljedice – ući u jungovski „mračni, mrtvački svijet koji truje i nije mu moguće pobjeći“.
No, takve pučke manifestacije numinoznog uvijek u sebi sadrže naravouečenijski oprez; uvijek njegovi bremeniti izdanci zadržavaju kakav impuls nećudoređa ili vidljiv trag vlastite naravi – pa bio to janjeći papak i glava, ili pak gujin jezik odnosno huldrin rep, izazivajući kod promatrača rudolfottovski osjećaj suočenja s primordijalnom transcendentnom silom.
Sve to umješno i moćno uspijeva prenijeti mladi Jóhannsson; njegov supstancijalan, moćan low-key, slow-build debi ekstremno skliskog terena (već zbog same neuvjerljive, izazovne premise u naturalističkom suvremenom prosedeu), pokazuje ga kao kompetentnog redatelja posebnog senzibiliteta - ne samo uspostavljatelja nekih novih parametara, nego i angažiranog pronositelja ideje o nužnosti čovjekova suživota s prirodom.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 4. studenog 2021.
