Meditativna i vizualno dojmljiva karakterna studija

My Heart Can´t Beat Unless You Tell It To, red. Jonathan Cuartas, SAD, 2020.

• 
  
  Nokturnalni upyri, drakosi, štriguni, vrykolakasi, draugari, more, sukubi i inkubi, lamije, grobnici – zlonamjerni folklorni neumrli entiteti znani diljem svijeta, gdjegjde i imenom i prezimenom – od mitološke hebrejske Lilith ili keltske Leannán Sídhe do kod Valvasora zabilježenog prvog europskog vampira Istrijana Jure Granda i prve dokumentacije riječi vampir vezane uz Arnauta Pavla, do povijesnih legendi kneza Vlada Tepeša ili grofice Elizabete Báthory, profiliraju i proliferiraju ne samo oralnim pučkim nego i bogatim filmskim popkulturalnim – od poluinteligentne, odbojne i polusvjesne zvijeri do romantiziranog i erotiziranog, čak i glamuriziranog, elizabetanskom istrajnom semper dolens melankolijom pogođenog aristokrate fragilnog maskulinog. Suvremeni postmodernizam vodi ih i korak dalje.
  
  Oni više nisu u ruralnim epidemijama oživjeli leševi niti rafinirani ekscentrični tragični antijunaci; radije postaju letargični, umorni i rezignirani vječnici pod bremenom egzistencijske nepodnošljivosti, uhićeni u zamku besmrtnosti. Cuartasov vampir, bolećiv i loman, sažaljenja vrijedan Thomas – o kojem skrbe brat Dwight i sestra Jessie kao jedini i ujedno normalni članovi obitelji nevoljko mu dovodeći nevoljne žrtve, tako biva puno sličniji Jarmuschevom senzibilnom Adamu iz Samo ljubavnici preživljavaju (a mladi Owen Campbell i fizički je nalik Thomasu Hiddlestonu, baš kao što je to Ingrid Sophie Schram kao Jessie liku Eve Tilde Swinton iz istog filma), a po konceptualno-izvedbenom minimalizmu i bremenitoj atmosferičnosti neminovno evocira i prekretnički naslov ogoljen od tropa vampirskog podžanra – Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in, 2008), odnosno po naglasku na internalnu jezu, manje oslonjenu na karnalno (iako degutantnih scena ne nedostaje) priziva Dok zvijeri spavaju (Når Dyrene Drømmer, 2014).
  
  Pritom ključno pitanje za Cuartasa nije što je zapravo Thomas, iako može biti/predstavljati puno toga – naime, u filmu se riječ vampir ne spominje; on stoga možda niti nije nadrealni entitet folklornog imaginarija, radije kroničnom fiziološkom ili mentalnom bolešću pogođen pojedinac – ne one stereotipne forenzičke patologije (fotoosjetljivosti, porfirije, anemije ili katalepsije), vjerojatnije nečeg poput kliničkog vampirizma ili Rendfieldovog sindroma s opsesivnom potrebom za pijenjem krvi poradi optimiziranja vlastitih homeostatskih procesa; ipak – konzumiranje krvi kao životodajne sile evocira animističke ritualne inkantacijske transsupstacijacije i zapravo može hintati da je Thomas kakvo poluživo drevno pogansko božanstvo koje iziskuje prinos žrtve.
  
  
  
  I samo mjesto i vrijeme radnje namjerno su zblurani, prizivaju kakvu začudnu, oneobičajenu svevremenost, nigdjezemstvo, prijelazna doba dana poput sumraka ili tik pred zoru i naizgled paradoksalno, kao svojevrsna magijsko-realistična podloga Cuartasu pružaju mogućnost angažiranog statementa, dovodeći nas do onog što za njega jest ključno. Ključan za Cuartasa, naime, jest upravo alegorijski moment na činjenične sociološke nepravde i klasne konotacije – riječju, reagiranje i upućivanje na parazitiranje propadajuće, beskrvne aristokracije/elite na tzv. nevidljivima i lako previdljivima s društvenoga ruba i njeno iscrpljivanje istih; usput precizno secirajući devastirajuće rastuću simptomatsku osamljenost kao opću populacijsku problematiku.
  
  Cuartasovo razrješenje radnje stoga i jest svojevrsna open-ended konfabulacija, ako ne i posve zadovoljavajuća, a ono ipak opravdana; njegova duboka drama-karakterna studija o homo sanguinisu profiliranih i vrlo različitih likova (Jessie kao opozitna Thomasu – ona prava grabežljiva predatorica, primjerice), vrsnih izvedbi, meditativna je i vizualno dojmljiva (impresivna kamera i produkcijski dizajn kako interijerne klaustrofobijske truleži, korozivnosti i rasapa jednako i eksterijerne limbične zamagljenosti, sumornosti i kužnosti), svakako više namijenjena artsy negoli tipičnoj horor i triler publici.
  
  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. studenog 2021. 

Piše:

Katarina
Marić