Vješt spoj zabavljačkih i autorskih aspekata
Dina (Dune), red. Denis Villeneuve, SAD, 2021.
-
Danas je postala rijetkost vidjeti visokobudžetni film koji se ne iscrpljuje u pretjeranoj akciji i demonstraciji mogućnosti kompjutorske animacije, u kojem priča služi tek kao puki vezivni element između potjera, eksplozija i inih bombastičnih vratolomija. Stoga Dina Denisa Villeneuvea djeluje kao iznenađenje i osvježenje u poplavi infantilnih spektakla i šablonskih stripovskih ekranizacija.Poznato je da je opsežan roman Franka Herbeta, objavljen 1965. godine, a koji je potom iznjedrio i pet nastavaka, zarana postao intrigantan raznim filmašima pa je jedno vrijeme kao potencijalni redatelj fingirao i Alejadno Jodorowsky. Kako se projekt nije micao s mrtve točke, prava su prelazila iz jednih u druge ruke, dok ih se nije dokopao talijanski scenarist Dino De Laurentiis. Posrijedi je osoba koja je svakako ostavila veliki trag na filmsku umjetnost dvadesetoga stoljeća kroz razne suradnje s uglednim talijanskim (Vittorio De Sica, Federico Fellini, Luchino Visconti) i sjevernoameričkim redateljima (David Lynch, Sidney Lumet, David Cronenberg), no istodobno je producirao neke od najgorih i najkičastijih filmskih spektakala koji su kao takvi mogli nastati samo tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća (Flash Gordon, 1980; Red Sonja, 1985). Na veliko iznenađenje, producent je projekt povjerio Davidu Lynchu, tada mladom redatelju koji je iza sebe imao dva zapažena projekta: Eraserhead (1977) i The Elephant Man (1980). Međutim, spoj dviju snažnih ličnosti – jedne pragmatične i producentske, a druge redateljske i autorske, rezultirao je tegobnom produkcijom te borbom oko finalne verzije, tim više što se roman svojom obimnošću pokazao odveć zahtjevnim za standardno cjelovečernje trajanje. Lynchu je navodno bilo uskraćeno pravo na final cut, a cjelina je ispala odveć konfuzna te fabularno nekoncizna, iako se Dini treba priznati vizualna raskoš: odlična kostimografija i scenografija kao i pojedini segmenti specijalnih efekata. Recimo da je film do danas ostao upamćen kao fascinantan promašaj, posebice u komercijalnom smislu.
Četrdesetak godina kasnije ponovno je aktualizirano nastojanje da se pokuša ostvariti ekranizacija Herbertova romana, što je rezultiralo novom Dinom, koja je očekivano polučila hvalospjeve kritike. Nekako ostaje dojam da se sve što Denis Villeneuve snimi u posljednje vrijeme odmah dočekuje s nekritičkim ushićenjem i uživljavanjem, kao da pred sobom imamo nikad viđenog filmskog vizionara. Sjetimo se samo cijele gungule koja je nastala oko Blade Runnera 2049 (2017). Na stranu ova fetišizacija svakog novog redateljeva projekta, Dina ostavlja dojam kako je posrijedi dobro osmišljeno i izvedeno djelo, koje u redateljskom rukopisu otkriva da ga je radila osoba koja stoji iza Arrivala (2016) i novoga Blade Runnera.
Villeneuve te koscenaristi Eric Roth i Jon Spaihts odlučili su se za hrabar potez. Umjesto da roman nastoje prekrojiti u jedan dugometražni film standardne duljine te time skrate mnoge aspekte radnje, odlučili su se usredotočiti samo na prvu polovicu predloška te je prenijeti u filmsko ostvarenje u trajanju od dva i pol sata. Unatoč tome, ipak su kratili i prekrajali pojedine segmente romana kako bi ekranizacija dobila na konciznosti i prijemčivosti. Koliko je to pametno rješenje, ostaje otvoreno pitanje, tim više što za razliku od mnogih slično organiziranih projekata u posljednje vrijeme, nije odmah zamišljeno da djelo dobije i drugi dio. Njegova će realizacija ponajprije ovisiti o komercijalnom uspjehu prvoga dijela, a kako se s Blade Runnerom 2049 pokazalo, redateljeva ostvarenja su skupa, vizualno pedantna i impresivna, no za široku publiku odveć spora, sublimna te nedovoljno bombastična.
Dina manje-više ostavlja dojam zaokružene cjeline, ako priču shvatimo kao funkciju glavnoga lika Paula Atreidesa (Timothee Chalamet), koja prati obrazac rađanja junaka. Jedna je etapa time odrađena, a odnosi se na osvještavanje lika. Potom treba uslijediti njegovo preuzimanje vodstva i potvrđivanje kao izabranoga pojedinca koji može preokrenuti tijek događaja te utjecati na budućnost. Stoga unatoč prividu fabularne zaokruženosti, gledatelj se ne može oteti dojmu da je kraj ostao odveć otvoren, labav te da jednostavno iziskuje nastavak priče.
Herbertovski univerzum nalikovao je na svemirsku federaciju s feudalnim uređenjem, na čijem je vrhu car, a njemu su podređene plemićke obitelji – svemirski feudalci, kojima su dodijeljeni određeni feudi. Jedan od njih je pustinjski planet Arrakis, koji predstavlja bogato nalazište začina, najvrjednije tvari u svemiru. S obzirom na odnos eksploatatora i domicilnoga stanovništva na Arrakisu, izgleda samoga planeta te načina života na njemu, priča je nalikovala kao da je inspirirana crpljenjem nafte na srednjem istoku te odnosu zapadnjačkih vlada i multinacionalnih kompanija naspram država i stanovništva na naftom bogatom području. Stoga je jednim dijelom možemo shvatiti kao prikrivenu referencu na zapadnjački imperijalizam. Villeneuve u vizualnom segmentu slijedi navedeni obrazac, do te mjere da katkada dijada između arapskog i zapadnjačkog postaje odveć očita i pomalo stereotipna. Međutim, njega više zanimaju mitski aspekti formiranja protagonistove ličnosti kao i odnos kolonizatora i koloniziranih, odnosno mjesto njihova ispresijecanja.
Temeljna priča nije osobito kompleksna. Car daje Arrakis obitelji Atreides da ga eksploatira, ali istodobno s obitelji Harkonnen, kojoj je oduzeo pravo nad upravljanjem planetom, kuje urotu kojom bi Arteidesove uklonio jer smatra da su mu postali prevelika konkurencija. Pritom petnaestogodišnji Paul nasljeđuje od majke, pripadnice Bene Gesserita, određene moći, koje daju naslutiti da bi posrijedi mogao biti očekivani mesija, kako ga shvaća pustinjski narod Fremen, s kojim su Harkonnenovi imali velikih problema i neprilika. Klasična priča o rađanju junaka, koji mora probijati svoj put kroz politički suprotstavljene sile, a na strani potlačenih i marginaliziranih, scenaristički je dobro obrađena. Njezin arhetipski koncept ne skreće toliko pozornost na vlastitu tipičnost i očekivanost jer se redatelj odlučuje za svojevrsni minus postupak, odnosno, da ga tako nazovem – redukcionistički pristup građi.
Naracija je linearno-kronološki organizirana, sa sporadičnim analepsama koje predstavljaju vizije i snove glavnoga lika, te usputnim paralelizmima, koji imaju za cilj gledatelja uvesti u urotu kuće Harkonnen. Redatelj se ne opredjeljuje za složena sižejna poigravanja, nego pregledno i tradicionalno razvija priču kako bi ona tekla neprimjetno. Radnja se odmjereno i sporo razvija jer je naglasak stavljen na likove, njihovu (samo)spoznaju te evociranje jednoga negostoljubivoga svijeta. Gledateljima naviknutima na frenetičan stil suvremenih holivudskih spektakla Dina će možda odavati dojam prevelike polaganosti i razvučenosti, no redatelj ne želi da akcija predstavlja distrakciju. Polaganost ritma je stoga jedna od strategija kojima se gledatelj postepeno želi uvući u priču te svijet Arrakisa. Pritom se u vizualizaciji planeta, njegova okoliša te stvorenja poput pustinjskih crva obilato koristi CGI-om, međutim staromodan štih koji se očituje u lišenosti suvremenih naprava te vrlo brutalističkim dizajnom svemirskih letjelica stvara osobitu atmosferu.
Villeneuve nastoji gledatelja uvesti u geografske, klimatske, društvene i političke strukture Arrakisa, uvjerljivo i živopisno ocrtavajući zlokoban i rigidan okoliš pustinjskog planeta. Naspram oceanskog svijeta gdje su prije Arteidesovi boravili, Arrakis djeluje kao uzavreli pakao. Glavni grad na planetu impresivno je postavljen u svojoj brutalističkoj arhitekturi koja jedina može parirati nezavidnim životnim uvjetima na njemu. Naravno, redatelj i direktor fotografije Greig Fraser uvelike se oslanjaju na panoramske snimke i totale kako bi ocrtali atmosferu zlokobnoga prostora, a pritom se, napose u interijerima, vješto poigravaju bojom i osvjetljenjem kako bi naglasili simboličke aspekte priče ili proživljavanja likova. Odlični zvučni efekti i dizajn zvuka, poigravanje bojama i slikovitošću kao i osobit neverbalni jezik koji koriste Paul i majka mu Jessica (Rebecca Ferguson), imaju za cilj razvijati psihološku dimenziju ostvarenja.
Dina je podugačak film u kojem su akcija i pustolovnost pažljivo dozirani. Redatelj se ne iscrpljuje u insceniranju dugačkih i zamornih, učestalih akcijskih prizora. Njih je svega nekoliko u filmu, odlično režiranih te vremenskih odmjerenih, koji se zbivaju onda kada je to zaista potrebno: najčešće u trenutku kada se likovi bore za goli život.
U moru bezličnih visokobudžetnih filmova, Dina djeluje kao ostvarenje koje vješto spaja zabavljačke i autorske aspekte.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. listopada 2021.
