Borbena arena ekonomskog neoliberalizma
Igra lignje (Squid Game), red. Dong-hyuk Hwang, Južna Koreja, 2021.
-
Unazad dvadesetak godina u medijima se učestalo govori o takozvanom korejskom valu – trendu koji je rezultirao ekspanzijom korejskih popularnokulturnih proizvoda u svijetu – u rasponu od pop-glazbe, preko filmova do kozmetike, mobitela i hrane, koji su s vremenom stekli veliku popularnost i fanovsku sljedbu. Prvotno su ga potaknule televizijske serije, popularno nazvane K-dramama. U početku su predstavljale eskapistička i ne osobito društveno osviještena djela, koja su s probojem streaming servisa na korejsko tržište doživjele novi uspon. Posebice je tu profitirao Netflix koji postaje dominantan streaming prikazivač na korejskom tržištu te sve više novaca ulaže u lokalne produkcije, očito profitirajući na vidljivosti i uspješnosti korejske kulture u svijetu.
Činjenica je da se danas K-drame vole baviti gorućim problemima korejske suvremenosti: korporacionalizmom, odnosom sjevera i juga, društvenim polaritetima i nejednakostima, malobrojnim privilegiranim društvenim skupinama, korejskom inačicom neoliberalizma te njezinim pogubnim socijalnim posljedicama, ubrzanim načinom života, velikom konkurentnošću te nastojanjem za stjecanjem što bolje pozicije na društvenoj ljestvici. Serije su to različitih žanrovskih opredjeljenja – u rasponu od drama o mladoj generaciji poput Itaewon Class (2020) autora Gwanga Jina, zombi priča smještenih u korejsko srednjovjekovlje kao Kingdom (2019, 2020, 2021) autorice Kim Eun-hee ili priča o preživljavanju kao Squid Game (2021) autora Dong-hyuk Hwanga. Svima im je zajedničko referiranje na problemske točke recentne korejske društvene stvarnosti.
Pritom Squid Game ide korak dalje u nastojanju da raskrinka tamošnje društvene fetiše. Četiristo pedeset i šest sudionika moraju proći kroz niz od šest igara koje se odvijaju na nepoznatoj lokaciji, a ako izgube, plaćaju vlastitim životom. Natjecatelji su trojakoga porijekla. Neki od njih siromašni su te pripadnici marginaliziranih skupina: radništva, migranata, političkih izbjeglica, koji su u Južnu Koreju vjerovali kao obećanu zemlju, no ona ih je iznevjerila te su mahom upali u nemilosrdne ralje osoba koje su na njihovoj patnji odlučile na brzinu zaraditi. Drugi su kriminalci, koji su nastojali zaobići stroge hijerarhije kriminalnoga miljea te tako steći zaradu, no zamjerili su se nadređenima, ili pak osobe sklone porocima poput kockanja. Treći se nisu snašli u korporativnom okruženju pa su se stranputicama nastojali održati, što ih je odvelo u kriminalne radnje, pronevjere te posljedično u propast.
Kao što vidimo, serija nudi presjek različitih klasnih i profesionalnih miljea suvremene Koreje, koji se susreću, odnosno povezuju kroz koncept igre ne bi li preživjeli i time stekli izdašnu novčanu nagradu, koja će im pomoći da se izvuku iz nezavidne egzistencijalne situacije. Novac je provodni motiv u seriji jer pokreće svekolike društvene odnose te otvara sva vrata: posjedovanje novca znači da je netko uspio – može popraviti obiteljske odnose, ispregovarati put u bolji život u novoj zemlji, vratiti dugove te ispraviti pogrešna djela, povratiti čast ili jednostavno pokazati okruženju da je vrjedniji i bolji jer je kapital uspio priskrbiti vlastitim sposobnostima.
Društveni presjek je stoga putem provodnoga motiva novca povezan s bitnom odlikom suvremenoga korejskoga društva: brzinom i kompetitivnošću, a potonji serija u svojoj eksplicitnoj nasilnosti razmatra u ironičnom ključu. Uspjeh se nastoji postići na što brži način, a upravo je to neke od likova dovelo do propasti. Sudjelovanje u igri također omogućuje ostvarenje nade da će u što kraćem roku biti moguće ispraviti pogreške, no za gotovo sve sudionike rezultirat će smrću. Konkurentnost i kompetitivnost obrasci su na kojima društvo počiva. U toj neoliberalnoj borbenoj areni svatko doživljava drugoga kao konkurenciju bez obzira na stupanj bliskosti. Kada je u pitanju društveni uspon, osjećaji su na drugom mjestu. To je uostalom i problem glavnoga lika Seonga Gi-huna (Lee Jung-jae), koji se ne može riješiti empatičnoga balasta, što ga katkada dovodi u neprilike. Kompetitivnost se ocrtava kroz situaciju da oni koji ne uspiju, bivaju odmah uklonjeni odnosno ubijeni, što je dovedeno kroz motiv igre na razinu društvene metafore. Tko nije dovoljno okretan i spretan, tko ne uspije preuzeti inicijativu, ubrzo biva pregažen i ostavljen. Time je korejsko društvo prikazano kao ono koje jednostavno melje.
Natjecanje u seriji tako ne fabricira društvena strujanja, nego uzima trendove prisutne u suvremenom korejskom društvu te ih hiperbolizira kako bi ih ironizirao, prikazao kao neprirodne, bolesne i nehumane. Nasilje u Squid Game, primjerice, punilo je posljednjih tjedana medijske natpise do te mjere da su pojedini članci postavljali potencijalnim čitateljima pitanje bi li dopustili vlastitoj djeci da gledaju seriju. Takvi bombastični i pretjerani medijski članci sugeriraju da se u djelu prikazuje krv do koljena, što ipak nije slučaj, a serija nije nasilnija od nešto nasilnijeg holivudskog filma. Međutim, ostvarenje stvara nelagodu na jednoj drugoj razini. Uzima nevine dječje igre te ih reinterpretira kroz brutalan neoliberalni kontekst.
Te su igre aspekt nostalgije, jednog bezbrižnijeg i nevinijeg doba koje je u nepovrat prošlo, no ujedno otvara pitanje nisu li te bezazlene igre svojevrsna priprema i vježba za kasnije probijanje kroz društvene strukture. Stoga su isprepletene s eksplicitnim smaknućima te nasilnim porivima pojedinca, dok su istodobno inscenirane u odlično scenografski osmišljenim i infantilno intoniranim kulisama, koje prizivaju dječje maštarije. One su pak u suprotnosti s uniformiranom i distopijski intoniranom, minimalistički osmišljenom scenografijom i kostimografijom smještajnoga objekta te njegovih čuvara. Čak i odabiri klasične glazbe korišteni u seriji imaju ironičan prizvuk te stvaraju ugođaj suprotan okrutnosti okruženja: Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađega svira uvijek na početku igre, Koncert za trubu Josepha Haydna budi sudionike. Nasilje je u Squid Game hiperbolizirano, svedeno na razinu spektakla, kako bi usmjerilo pažnju na sebe kao odraza socijalnog pritiska, koji također može predstavljati svojevrsna inačica nasilja.
Iako serija vrlo poticajno razmatra relevantnu problematiku te je na idejnoj razini vrlo dobro izvedena, u fabularnom sloju pokazuje određene nedostatke. Primjerice, podzaplet s krijumčarenjem organa, zatim policajcem infiltriranim na otok gdje se igra odvija, kao i pojava zapadnjačkih bilijunera koji uživaju u gledanju igre iz VIP lože ne vode nikuda te predstavljaju dramaturški balast. Epizode također variraju kvalitetom: sedma je predugačka te odveć retardira radnju, a posljednja – deveta ostavlja dojam da Hwang Dong-hyuk nije bio načistu kako bi priču zaokružio i završio pa je ostavio mogućnost nastavka, koji sugerira zaokret od preživljavanja prema osveti. Također najspretnije nije izveden obrat u radnji vezan uz igrača broj jedan, koji očito aludira na malobrojne posjednike velikoga kapitala, koji upravlja igrom, odnosno posredno se aludira – društvenim procesima.
Bez obzira na sporadične dramaturške propuste, Squid Game vrlo je dobro ostvarenje, koje smjelo secira užase do kojih dovode pojedine ekonomske doktrine.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. listopada 2021.
