Kvalitetno i osviješteno evociranje klasnih polariteta suvremenosti

Igra lignje (Squid Game), red. Dong-hyuk Hwang, Južna Koreja, 2021.

• 
  
  1984. (1949) Georgea Orwella, Vrli novi svijet  (Brave New World, 1932) Aldousa Huxleyja, Mi (Мы, 1921) Jevgenija Zamjatina knjiški su znanstvenofantastični klasici distopije; antiutopijski pak filmski podžanr smrtonosne/survival igre – od Igara gladi (The Hunger Games, 2012-2015) ili Kocke (Cube, 1997) do Kraljevske bitke (Batoru rowaiaru, 2000) ili Alice na granici (Alice in Borderland, 2020), simultano reflektira danas više no ikad aktualan, nametljivo-vrebajući, grabežljivo-nadzorni karakter suvremenih etatističko-paternalističkih društava, pritom upozoravajući na njihov nezaustavljivo asertivan i pohlepno sveasimilirajući, prijetvorno pokroviteljsko-skrban mentalitet.
  
  

  Lucidno i naravoučenijski, u formi moralitetne parabole isto prezentira i provokativno-kontroverzna senzacija i globalni ultra-hit Squid Game, o skupini dobrovoljaca koja za enorman novčani iznos sudjeluje u šest smrtonosnih tradicijskih dječjih igara a koje pak svakom sljedećom postaju sve brutalnije; sastavljenoj od najrazličitijih nijansiranih i scenarističkih vrsno postavljenih individua – od gangstera do kockara dužnih kamatarima, od poslovnih ljudi s pronevjerama do migranata koji traže svoje mjesto pod suncem i do kojih je gledatelju istinski stalo.
  
  Glumci ih iznose superlativno (glavni protagonist Jung-jae Lee, prelijepa Ho-yeon Jung, primjerice), a inovativnost koncepcije i potentnost radnje i više su nego suspensne – igre su zadivljujuće pregledno, iznimno fascinantno režirane, ne postoji prazan hod, dinamika je maksimalno tenzična i intenzitetna, glazba Jae-il Junga i produkcijski dizajn Kyoung-sun Chae savršeno integrirani.
  
  
  
  Upravo je rečena dihotomija sastavni dio vezivnog tkiva ovog antologijskog zeitgeist-mindgamera – barokno hiper-nasilje, naime, disparatna je protuteža dječjoj naivnosti okruženja i samih igara (setovi kolorirani poput pastelnih glazura slatkiša evociraju mjesto radnje kao osuvremenjenu šećernu vještičju kućicu – jednako privlačnu izvana no smrtonosnu, u koju se ulazi dobrovoljno i s nadom, odnosno Wonkinu tvornicu čokolade, dok uniformirane oprave evociraju matematizirano, oibirano društvo s osobama brojevima, lišenima duševnog života), a bazični konflikt pritom počiva na supostavljenim jukstapozicijama ja–mi, individualizacija–bezličnost mase. Jer, upravo glavni antijunak, nezreo i akrazičan čovjek, maksimalno evoluira tijekom igara i upravo integritetna moralna autonomija kao njegov neodvojiv atribut postaje klica rušenja dotadašnjeg poretka – orwellovsko-huxleyevski hedonizam ustupa mjesto nesebičnim činima ljubaznosti; on prestaje biti letargičan, kolektivno asimiliran i unificiran poput drugih i postaje diferencirana osobnost, nositelj suvisle i potporne međusobne povezanosti te simultane individualizacije kroz istu.
  
  Stoga nije neobično da ovoliko kvalitetno i ovoliko osviješteno, programatsko djelo, kao kakav intenzivni i transcendentni teatar okrutnosti i direktan slijednik južnokorejskih remekdjela poput Oldboya (2003) Chan-wook Parka i Parazita (Gisaengchung, 2019) Joon-ho Bonga, jednako evocira klasne polaritete suvremenosti, kao što ujedno i ekstrapolira i razgrađuje zastrašnu nam stvarnost, kompleksnim konceptualnim mikrokozmosom popkulturalno prizivajući ne samo Placebovu pjesmu Slave to the Wage ili roman Afonsa Cruza Kupit ćemo pjesnika (Vamos comprar um poeta, 2016), nego i potpuno opravdavajući oduševljeni gledateljski maratonski bind-watch hype.  
  
  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. listopada 2021. 

Piše:

Katarina
Marić