Alegorija o ljudskoj prirodi, netoleranciji i fanatizmu
Midnight Mass, red. Mike Flanagan, USA, Netflix, 2021.
-
Midnight Mass vjerojatno će ostati upamćena kao jedna od najintrigantnijih ali i najbizarnijih televizijskih serija koje smo proteklih godina mogli pogledati. Autor Mike Flanagan, nakon The Haunting of Hill House (2018) i The Haunting of Bly Manor (2020) nastavlja razvijati svoj serijalni univerzum u očekivano-neočekivanom smjeru, ostavljajući otvorenom mogućnost da će se s vremenom razviti u jednoga od zanimljivijih i kreativnijih suvremenih horor autora.Osim stalnih glumaca koje voli angažirati u projektima – poput supruge mu Kate Siegel, Henryja Thomasa, Rahula Kohlija, Samantahe Sloyan, Carle Gugino, priče mu u cjelinu povezuje niz preokupacija koje razrađuje iz djela u djelo. Pritom Flanagana manje zanima onaj vanjski horor – čudovišta i nadnaravne pojave koje predstavljaju prijetnju ljudima, iako se redovito javljaju kao stalna žanrovska mjesta. Autorovu fascinaciju predstavlja takozvani unutarnji horor – destruktivnost koju svako ljudsko biće nosi u sebi, pa opća žanrovska mjesta poput duhova, ukletih kuća, anđela bivaju korišteni kao odraz čovjekove problematične psihe, destruktivnosti koje nosi u sebi ispod uglađene površine te koja strpljivo čeka da eruptira. Stoga je Flanaganov doživljaj čovjeka često pesimističan i mračan, a sklonost empatiji biva nadvladana nasilnošću, netrpeljivošću i isključivošću.
Midnight Mass pokazuje određene formalne sličnosti s prethodnim dvjema serijama te im nije teško prepoznati zajednički autorski i redateljski rukopis. U svim trima djelima naglasak je na evociranju specifične atmosfere vezane uz konkretan i specifičan prostor (kuća, otok) čije osobine utječu na radnju i likove; secira se zajednica (obitelj, naselje) te dinamike njezinih odnosa; stravično i monstruozno smješteno je u čovjekovu nutrinu; postoji tajna u prošlosti, koja se pažljivo skriva da bi u drugom dijelu priče bila razotkrivena, a njezin izlazak na vidjelo odvija se analitički postepeno i precizno. U ovom slučaju govorimo o limitiranoj seriji, čija fabula čini čvrstu, zaokruženu cjelinu, koja s obzirom na razrješenje ne ostavlja mogućnost nastavka. Ta čvrsta konkluzija ujedno predstavlja i iskazivanje određenog stava naspram mentaliteta zajednice koju ostvarenje portretira.
Neki su teoretičari horora, poput Robina Wooda, tvrdili da razmatrani žanr redovito koristi bazičnu formulu koja uključuje sukob normalnog i monstruoznoa, koji se razrješava tako da normalno – koje označava društveno prihvatljivo i konformistički bezlično, u konačnici pobjeđuje. Normalno i monstruozno u interakciju dovodi koncept obitelji, koja se tradicionalno poima najmanjom društvenom ćelijom te predstavlja regulacijski mehanizam uvelike zaslužan za ucjepljivanje društvene kontrole. U serijalnim projektima Flanagan voli koristiti motiv obitelji, često proširenih, problematičnih, sklonih dekadenciji i opadanju, koje se sukobljavaju s monstruoznim, no nužno ne stoje na polu normalnosti te i same jednim dijelom nose u sebi često razorni element monstruoznosti. To se poimanje u Midnight Mass dodatno zaoštrava, odnosno dovodi do krajnjih granica.
Obitelj, i to poprilično disfunkcionalna, mali je otok, na kojem obitava svega oko sto i trideset stanovnika, odvojen od kopna, s kojim ga povezuju svega dvije trajektne linije dnevno. Prostor otoka, zbog geografske izoliranosti, odlično se koristi za prikaz zatvorene i skučene zajednice, gdje svatko zna sve o svakome unazad brojnih generacija. Serija je odlično dočarala klaustrofobičnu atmosferu odveć tijesnoga prostora i isto takvih međuljudskih odnosa, dodatno pojačanih tradicijskim kompleksima pripadanja tom tlu i katoličkoj crkvi. Zlokobnu izdvojenost autor neprestano naglašava totalima iz gornjega rakursa koji prikazuju nepreglednu morsku pustoš nad komadićem tla, koje funkcionira kao zaturena zajednica usred ničega, imuna na društvene, kulturne i ekonomske promjene.
Otok predstavlja mjesto daleko od svake idile. Njegovu jedinu ekonomsku granu očekivano predstavlja ribarstvo, koje je zapalo u krizu nakon brodoloma tankera koji je godinama ranije doveo do ekološkog kolapsa, što je posljedično utjecalo na izlov ribe i drugih morskih životinja. Taj je moment sugestivno dočaran infrastrukturom otoka, koja je u najmanju ruku oskudna: ured šerifa nalazi se u stražnjoj prostoriji trgovine, liječnička ordinacija je soba u kući doktorice, pročelja drvenih kuća oronula su i vape za novim slojevima farbe, ceste su neasfaltirane te stječemo dojam degeneracije, propasti, sumornosti, općenito životarenja, kako to doživljavaju i sami stanovnici, u početku prikazani kao umorni i stari. Fotografija Mihaela Fimognarija (The Haunting of Hill House, Doctor Sleep) sugestivno je dočarala sivilo i trošnost okruženja.
Otok ima jednu katoličku crkvu – Svetoga Patrika, a ona je kao i ostatak građevina te stanovnika naprosto oronula. Priču započinje dvostruki povratak: sina razmetnoga Rileyja Flynna (Zach Gilford), volstritskoga mešetara, koji se nakon izdržavanja zatvorske kazne vraća u obiteljsko okrilje, te svećenika Paula Hilla (Hamish Linklater), kojega dočekuje lokalna vjerska fanatičarka Beverly Keane (Samantha Sloyan). Potonji energičnim propovijedima počinje djelovati na stanovnike, osim naravno na sumnjičavoga Rileyja, što uvjetuje potpirivanje religijskoga žara u zajednici gdje puno ljudi nije vodilo brigu o spasenju duše.
Flanagan seriju strukturira prema segmentima Novoga zavjeta, pa započinje Genezom (prva epizoda) a završava Otkrivenjem (sedma epizoda), što gledatelju odmah sugerira kako bi priča mogla završiti. Ovakav strukturacijski princip također upućuje na alegorijsku dimenziju cjeline. Autor uvjerljivo portretira likove, a pritom osim što ih individualizira nizom upečatljivih detalja i ponašanja, oni ujedno predstavljaju i tipove. Hill je tako nadobudni svećenik koji želi mijenjati svijet, Bev je dežurna antipatika i licemjerna vjerska fanatičarka čije je ponašanje u suprotnosti s katoličkim naukom, učiteljica Erin (Kate Siegel) poimana je kao lokalna raspuštenica, liječnica Sarah Gunning (Annabeth Gish) utjelovljuje racionalan, svjetovan i znanstveni princip, gradonačelnik Wade Scarborough (Michael Trucco) povodljiv je i ne osobito pametan političar, Omar Hassan (Rahul Kohli) vjerski je drugi u izrazito kršćanskom okruženju. Svi oni imaju specifičan položaj u zajednici da bi pridonijeli njezinom što živopisnijem portretiranju, ali i u razvoju alegorijskoga aspekta priče.
Na prvu bismo seriju zaista mogli odrediti kao ne osobito složenu alegoriju o destruktivnosti religije, no čini se da je situacija ipak mnogo kompleksnija. Zajednica koju djelo prikazuje nije toliko zavedena ocem Hillom, koliko otpočetka u njoj postoje tendencije da krene putem kojim je krenula. On im želi na pogrešan način ponuditi vječni život, no oni taj dar koriste na pogrešan način – da bi isključili sve koji misle drugačije od ostalih. Ponajbolje se to vidi u odnosu naspram šerifa koji je došljak: prema njemu se svi ponašaju umiveno pristojno, no redovito mu daju do znanja da nije jedan od njih pa ne može razumjeti njihov način života, tradicije i svjetonazor. Midnight Mass mučna je priča o ljudskoj prirodi i zajednici koja dovodi do vlastitog uništenja zbog netolerancije. Time apokalipsa simbolički djeluje kao prikaz onoga što se događa kada zbog fanatizma, suludih ideja, isključivosti jedna skupina ljudi sebe dovede do propasti. Beverly tako u fanatičko-vjerskom žaru odlučuje spaliti selo, osim društvenoga doma koji je uredila kao arku za odabrane. No što će se dogoditi ako igrom slučaja i ta arka bude uništena? Nastavno na Woodovu logiku žanrovskog tumačenja horora, Flanagan poticajno i inventivno mijenja odnos monstruoznoga i normalnog, pa je zajednica koja nosi klicu destruktivnoga u sebi postala čudovišna te preuzela dominaciju.
Cijela je serija osmišljena kao izmjena dinamičnih odnosno narativnih, te statičnih i nefabularnih odnosno razgovornih segmenata koji se dotiču egzistencijalnih, moralnih ili religijskih tema, što stvara osobitu atmosferu i ritam te ujedno retardira radnju. Općenito djelo nema puno fabule pa dobar dio minutaže otpada na dionice dugačkih dijaloških partija, pseudomonologa i propovijedi koje su odlično napisane, napose u kontekstu lika Beverly, koja tijekom sedam epizoda rijetko kada izgovara išta originalno, nego gotovo papagajski citira pasuse iz Biblije, što sugerira veliki trud scenarista oko kompiliranja živopisnih fragmenata iz navedene knjige. Bev time, iako na početku djeluje kao stereotipan lik vjerskoga fanatika, vješto služi za ilustriranje ljudi koji odveć doslovno shvaćaju ono što vide ili čuju.
Midnight Mass vješto progovara o nizu poticajnih tema poput manipulacije masama, odnosu uvjeta življenja te pojava nazadnih stavova, isključivosti i netoleranciji, vjerskom licemjerju te pritom iziskuje određenu dozu strpljenja gledatelja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2021.
