Film po mjeri glumaca
Respect, red. Liesl Tommy, SAD, 2021.
-
Kada određena dugovječna ili kratkovječna glazbena legenda ili zvijezda premine, za očekivati je da će uskoro uskrsnuti na velikom platnu, gdje će gledatelj sklon pikanterijama iz života slavnih moći zadovoljiti svoje niske strasti zavirivanja u tuđe (ne)sretne živote. Nakon što nas je 2018. godine napustila Aretha Franklin u sedamdeset i šestoj godini života, bilo je pitanje vremena kada će uslijediti biopic. Priznat ćete, nismo morali dugo čekati, što ne iznenađuje ako u obzir uzmemo veliki glazbeni i kulturni značaj koji je glazbenica imala, napose u borbi za građanska prava Afroamerikanaca.Iako je neosporno imala bogat i trzavicama ispunjen život, problem s biografskim filmovima je taj što kada pogledate jedan, kao da ste ih odgledali sve. Razvojna, linearno-kronološka naracija koja započinje djetinjstvom, zatim usponom i vrhuncem karijere nužno biva isprepletena s osobnim usponima i padovima, demonima ovisnosti i tereta slave te sličnim preturbacijama, na koje niti jedan biografski filmski narativ nije imun. Stoga s pravom možemo postaviti pitanje – nije li nevjerojatno kako svi ti predmeti obrade biografskih filmova imaju životne priče nalik jedne drugima? Je li onda posrijedi određena fabularna konvencija, nastojanje da se nečiji životni put svede na prepoznatljiv i predvidljiv te od gledatelja očekivani obrazac? Onaj obrazac koji bismo mogli nazvati tabloidnim i koji potvrđuje naša očekivanja kako bi život jedne slavne ličnosti trebao izgledati, a ona su opet potaknuta medijskim izvještavanjima i fabriciranjima kojima smo bili izloženi dok je osoba bila na životu. Što pojedinoga glazbenika čini posebnim kada ih filmovi i televizijske serije redovito predstavljaju na istovjetan način, pa mahom uspijevaju zaobići ono što je u suštini najvažnije: prikazati posebnost osobe, njezina prava umjetnička dostignuća te značaj za okruženje?
Respect se nažalost malo razlikuje od većine standardnih biografskih filmova te je kako u fabularnom tako i narativnom segmentu sklon slijeđenju konvencija, koje se bespogovorno rekreiraju umjesto da se propituju. Započinje djetinjstvom Arethe Franklin (Jennifer Hudson), gdje se postavljaju temeljne situacije i odnosi koji su predodredili daljnji životni joj tijek: odnos s manipulativnim i kontrolirajućim ocem Clarenceom (Forrest Whitaker), smrt majke, trudnoća u dvanaestoj godini života. Nakon toga slijedi vremenski skok u njezine dvadesete godine te aktivnosti u građanskim pokretima, poznanstvo s Martinom Lutherom Kingom, kao i potpisivanje diskografskoga ugovora s Columbia Records, koji nije iznjedrio niti jedan komercijalno uspješan album i singl te je uvelike bio pod kontrolom tate.
Bijeg iz očeva okrilja predstavlja problematičan brak s Tedom Whiteom (Marlon Wayans), koji se u međuvremenu pretvorio u pukog obiteljskog nasilnika, potvrđujući da je tata ipak imao pravo. Ujedno su to i karijerno najuspješnije godine Franklin, kada snima za Atlantic Records. Nakon razvoda od Whitea slijedi turbulentno razdoblje psihičkih i ovisničkih kriza, koje završava povratkom u obiteljsko i crkveno okrilje, simbolički zaokruženo snimanjem uspješnoga gospel albuma. I tu priča manje-više staje, obuhvativši kronološki razdoblje od pedesetih po početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a za ono što je uslijedilo nakon toga scenaristica Tracy Scott Wilson procijenila je da nije dovoljno zanimljivo da uđe u film jer očito ne nudi puno pikanterija..jpg)
Priča time slijedi obrazac povratka razmetne kćeri koja se u konačnici vratila i ocu i Bogu te pronašla osoban mir pa Scott Wilson, koja je priču oblikovala u tandemu s uglednom scenaristicom Callie Khouri (Thelma & Louise), liku i djelu Franklin pristupa s natruhama religijske paraboličnosti. Povratak u okrilje crkve time označava povratak iskonskim vrijednostima i tradicijama – kako vlastite obitelji, tako i afroameričke zajednice. Ova je idejna potka pak nespojiva s nastojanjem autorica da životni put Franklin zaogrnu u ruho emancipacije.
Protagonističin život tako biva poistovjećen s oslobađanjem od muške dominacije: iz vlasništva oca prelazi u posjed nasilnog i kontrolirajućeg supruga, a obojici se u konačnici uspijeva othrvati. Pritom nastoji steći vlastiti glas jer neprestano u ime nje govore drugi – muškarci. Međutim, da nije raskošne produkcije i pojedinih upečatljivo postavljenih prizora zahvaljujući redateljici Liesl Tommy, koja je poznatija u kazališnim vodama a na televiziji je radila na serijama The Walking Dead i Jessica Jones, Respect bi bio nalik konvencionalnom televizijskom filmu. Stoga bi materijalu u ovom obliku, a s obzirom i na vrijeme trajanja, možda prikladniji bio format mini-serije od primjerice četiri epizode..jpeg)
Cjelina traje gotovo dva i pol sata, a kako sam rekao, obuhvaća svega prvih tridesetak godina glazbeničina života, dok ostalih četrdeset i pet zanemaruje. Navedeno može izazvati bojazni oko razvučenosti ostvarenja, a one su opravdane. Nažalost, Tommy se muči s ritmom pripovijedanja te načinom kako povezati tri segmenta. Prvi je narativan, odnosi se na izmjene životnih trenutaka protagonistice u sukcesivnom slijedu na konvencionalan način. Prožet je pokušajem da se upečatljivo uđe u njezinu psihu, napose uporabom subjektivnih kadrova te audiovizualnim postupcima oneobičavanja koji fingiraju unutarnju fokalizaciju, napose u egzistencijalno kriznim situacijama. Posrijedi su možda najuspjeliji segmenti ostvarenja, u kojima autorska ekipa čini barem i mali otklon od očekivanoga, zajedno s uspjelim scenama koncertnih nastupa. Zatim su tu scene u kojima protagonistica najčešće za klavirom pjeva i sklada, koje naravno nisu neobične s obzirom na njezin poziv, no u kontekstu filmske cjeline odveć su predugačke i nepotrebno retardiraju radnju. Katkad Tommy ne uspijeva pronaći odgovarajući balans između navedenih elemenata, pa djelo ima problema s ritmom pripovijedanja.
Respect je više film po mjeri glumaca, pa su glumačka ostvarenja mnogo uspješnija od cjeline, a tu ponajviše mislim na nastupe Jennifer Hudson i Foresta Whitakera te upečatljivu epizodu Mary J. Blige.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. listopada 2021.
