Tjeskoba i besperspektivnost svijeta mladih

Povjerenje, red. Matija Banić, Hrvatska, 2021.

• 
  
  Što čini »bitak« suvremenog svijeta? Koji je to najvažniji njegov sastojak? Informacija! A ima li informacija svoj prirodni medij? Naravno… to je komunikacija. Ako poželimo ići i korak dalje u određivanju koordinata (ne)snalaženja u svijetu, onda možemo spomenuti i »estetski kod tehnosfere«. No, čemu ovakav uvod u jedan maleni amaterski, studentski hrvatski dugometražni igrani film? Upravo stoga što njegovi protagonisti pripadaju naraštaju koja manje-više svjesno »pliva« u vodama informacijsko-komunikacijskog Univerzuma. Kao i u tehnosferi… I to uspješno, bez nekih propitivanja.

  Ipak… kada se mladi žele »izraziti«, onda dolazi i do outinga, coming-outa… pa i do »kreativnog« pregnuća i »izvrsnosti« kakvo je smišljanje, oblikovanje… snimanje filma! Varaždinac Matija Benić, 22-godišnji student režije na ADU u Zagrebu debitirao je na ovogodišnjoj Puli u posebnoj selekciji, s djelom naziva Povjerenje. »U malom neimenovanom gradu, 2025. godine, Krsto (Jura Ruža) radi za Agenciju koja pruža usluge slušanja privatnih tajni, uz jamstvo da one nikad neće izići u javnost.« Tekst iz popratnog materijala, koristan je zbog toga što iz samoga filma, možda, i neće biti sasvim jasno o kakvoj se vrsti posla radi. Uvođenje glavnog lika u film biti će preko njegove ljubavi prema biljkama. To znači, Krsto je »senzibilan tip«, krhak poput neke biljčice što treba stalnu njegu. Tu mu njegu pruža partnerica Zora (Hana Kunić) koja studira neku »dosadnu ekonomiju«. Osim toga, Ona je i aktivistica u udruzi koja se bori za »čišće Sutra«. Tema je to od ekološke važnosti što ju sebi u živote imputira uglavnom mlađi naraštaj koji ne želi tek vegetirati u ponuđenim digitalnim oblikovanjima ŽELJE.
  
  

  Glavni je lik filmske pripovijesti Matije Benića – Krsto. Njegov tajanstveni posao takvim ostaje sve do trenutka kada se u priču ubacuje triler-element. Skupljajući za spomenutu Agenciju podatke, odnosno informacije što ih sluša i auditivno bilježi za nepoznatog Gospodara, u jednom se trenutku suočuje s iskazom eksplicitnog nasilja lokalnog taksista prema djevojci s kojom se ovaj spetljao, unatoč tomu što je bio u »sretnome« braku. Istodobno, kroz eter radija se pronosi vijest da je nestala kćerka lokalnog šefa Čistoće. BTW, grad je – zapravo se vrlo jasno radi o Varaždinu – pretrpan smećem. Radnici tog, po funkcioniranje grada vitalnog, poduzeća od svibnja su u štrajku. A sada je ljeto… Smrad se širi na sve strane, a tomu smo svjedoci sve od prve sekvence filma. Vizura Benićeva filma mutno je sivo-žuta, te kao da se doista gledatelj suočava s nekim distopijskim predjelom bliske budućnosti.

  Ono što mi je, kao piscu ovih redaka, od samog početka uratka pod nazivom Povjerenje ostavilo pozitivan dojam, bilo je spontano i nenametljivo organiziranje (mizan)scenskog prostora i, nadasve, vrlo životni i uvjerljivi dijalozi. Varaždinska kajkavština, s primjesama generacijskog žargona današnjice, onaj je najbolji sastojak kojime nas mladi autor uvodi u svoj film. Pritom, posebično uvjerljivu rolu daje Karlo Bernik kao Krstin najbolji prijatelj Drc. On je novinar u lokalnoj tiskovini Vura. Kaka se to, inače, veli, predstavnik je tzv. »istraživačkog novinarstva«. Sekvence dijaloga s Krstom – posebično ona u kojoj njih dvojica igraju ping-pong, usput pušeći »travu« – verbalno su sjajno uobličene. Također, i Krstini dijalozi s djevojkom Zorom imaju onu spontanost koja je, počesto, bolno nedostajuća u suvremenom HR-profesionalnom filmu. Uglavnom, prvi dio filma odiše ozračjem neke prigušene nelagode i obećava se razviti u vrlo dobar žanrovski siže. Sve »miriše« na dobar suspense i zanimljiv zaplet.
  
  

  E… onda stvari ipak počinju sve više ličiti na studentsku vježbu negoli na ozbiljan, suvisli cjelovečernji kino-uradak. Trenutak u kojemu Krsto osjeti da je tek »lutka na koncu«, čije postupke uvjetuje misteriozni Gospodar Agencije, te sam odluči ući u kriminalističku istragu, mjesto je na kojemu će film izmaknuti autoru. Benić, kako bi valjda bio ozbiljnije shvaćen kao »zreo« redatelj(?), ubacuje i scenu »pomirbenog« seksa Krste i Zore nakon jedne njihove svađe. Odmah nakon toga, i Zora postaje dijelom intrige i istrage koju su započeli Krsto i Drc. I… tu se priča počinje razvodnjavati. Korištenje vrlo formulaične, šablonske glazbe, kao i često korištenje kamere iz ruku koja prati protagonista tik iza njegovih leđa, ne pridonosi namjeravanoj napetosti filmskoga sižeja. Tamo gdje bi ritam kino-priče zahtijevao dinamiku kretnji i akcije, autor se zapliće u duge solilokvije likova, ali bez suvislijeg razvijanja narativne linije filma. Sekvence koje bi trebale biti dramatične, pomalo se rasplinjavaju u predvidive i očekivane minimalističke scene koje ne pridonose temeljnom suspenseu što ga je obećavao početak filma. Također, niti aktivistička linija priče ne dobija neki suvisliji razvoj. Gledatelj shvaća da se u sižeu radi o »umreženoj« skupini »nekih Moćnika«, ali ne vidi smisao same autorske ideje kojom bi se takvoj strukturi redatelj fabularno dovinuo. Sve ostaje na početnom, dobro uvedenom ozračju, no sam je kraj priče sasvim »zbrzan«.

  Šablonizirani se narativni obrazac »uvrće« u sebe poput Moebiusove trake. Nakon potencijalno zanimljivog motiva otmice u kontekstu opće političke korupcije, triler se linija priče počinje rasplitati na vrlo banalni način. Ideja o podrumu – a koji bi mogao biti mjesto eventualne internacije nestale djevojke – a što je i dobra mentalna slika podsvijesti glavnoga junaka filma – ostaje… u podrumu. Sam je, pak, kraj Povjerenja, a nakon natpisa šest mjeseci kasnije – vjerojatno jasan samo autoru (ako i njemu?!).  
  
  

  Nakon Zagrebačkog ekvinocija (2019.) Svebora Mihaela Jelića, ponovno sam u prostorima MSU-a odgledao jedan amaterski, studentski film. No, spomenuti je u navijačkoj atmosferi Gorgone tada izazvao prave ovacije gledališta prepunog aktera i prijatelja tvoraca tog djela. Ovoga rujna, na prvome katu MSU-a, opet su publiku činili autor, glumci i prijatelji. Ali, ozračje je bilo vrlo komorno. COVID-19 i sva zbivanja u proteklom periodu posve su promijenili kino-klimu.

  Ne bih mogao reći da je Povjerenje posve promašeni mali filmić dugog trajanja. Ipak, u njemu se vide sva tjeskoba i besperspektivnost, koje su posebno obilježje doživljaja svijeta mlađih naraštaja. Niti uloge Marinka Prge, Hane Hegedušić i Jana Kerekeša, nisu piscu ovih redaka, podigle razinu zanimljivosti filma, te unijele neki kvalitativni pomak... Ali niti optimizam ni »svježi dah« novog, drukčijeg što ga često imaju amaterska ostvarenja. Nesposobnost poantiranja filma i nije zapravo neki veliki grijeh ni diletantizam. (Prihvaćam i da sam možda nepravedno okrivio autora za moje nerazumijevanje njegovih nakana.) Prije gledanja ovoga djelca nisam bio baš posve uvjeren u postojanje opipljive idejno-autorske granice u zanimljivosti između profesionalnog i amaterskog filma. No, povjerenje što sam ga dao Povjerenju razuvjerilo me u toj zabludi.

  Dixi et salvavi animam meam.    

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 11. listopada 2021.

Piše:

Marijan
Krivak