Mala i intimna borba epski zamah
Djevojčica (Petite Fille), red. Sébastien Lifshitz, Francuska, 2020.
-
Rodna disforija tema je dokumentarca Djevojčica francuskoga autora Sébastiena Lifshitza, koji je u svijet filma ušao igranofilmskim ostvarenjima, od kojih su najzapaženija Presque Rien (2000) i Wild Side (2004). U njima je podcrtao svoje temeljne preokupacije: queer problematiku i francusku provinciju. Međutim, autor je vrlo brzo shvatio da igrani film možda nije forma koja mu ponajbolje odgovara pa je izraz pronašao u dokumentarnom rodu.
Ako pobliže sagledamo Lifshitzovu filmografiiju, uočit ćemo bogat dokumentaristički opus, koji pokazuje niz dodirnih točaka s njegovim fikcionalnim ostvarenjima. Primjerice, Les invisibles (2012) predstavlja intrigantu kroniku života više homoseksualnih osoba u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, koji su hrabrošću i otvorenošću prkosili društvenim predrasudama i marginalizaciji. Bambi (2013) je umjetničko ime Alžirke Marie-Pierre Pruvot, transseksualne žene koja je ostvarila uspješnu karijeru plesačice u Parizu tijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, također se odupirući društvenim predrasudama. Dokumentarac predstavlja kroniku njezina života i djela. Les vies de Thérèse (2016) pak razmatra borbe društvene aktivistice Thérèse Clerc, koja je dala obol borbi žena za pravo na pobačaj te jednaka prava muškarcima, kao i za emancipaciju seksualnih manjina. Adolescentes (2019) ambiciozno je ostvarenje koji prati pet godina u životu dviju djevojaka, Anis i Emme, te njihovo odrastanje u francuskoj provinciji od trinaeste godine života do ulaska u punoljetnost. Nije teško zaključiti da Lifshitz pokazuje osobitu fascinaciju marginaliziranim subjektima i njihovim životima, koji se opiru isključivanju, nastoje prkositi centru, njegovim predrasudama i uskogrudnostima. Njegov stil je neposredan i intiman, a pritom ga zanimaju protagonisti, njihova intima, promišljanja, svijet svakodnevnice te način na koji se nose s neprihvaćanjem okoline.Prema navedenom se Djevojčica odlično uklapa u autorov dokumentaristički opus te predstavlja logičan nastavak bavljenja omiljenim mu preokupacijama. U središtu razmatranja je sedmogodišnja Sasha, rođena u tijelu dječaka, no rodno se osjeća kao djevojčica, što je shvatila još dok je imala tri godine. Roditelji prihvaćaju njezino stanje te joj pružaju podršku, no zabrinuti su kako bi njezin budući život mogao izgledati. Temelj toga straha počiva na odnosu okoline prema Sashi, koja je krenula u osnovnu školu, gdje nailazi na nerazumijevanje vršnjaka, no puno više, i što je zabrinjavajuće, birokratskog i uskogrudnog školskog sustava. Ravnatelj i učiteljica ne prihvaćaju njezino stanje te je tretiraju kao dječaka. Pravdaju se dobrobiti škole i činjenicom da dijete nema liječničku potvrdu. Stoga majka odlazi sa Sashom u Pariz kako bi od psihijatrice, koja se bavi problematikom rodne disforije, pribavili dokaz koji bi djetetu mogao olakšati put kroz osnovnoškolsko obrazovanje.
Priča dokumentarca smještena je u osobit prostorni kontekst kojim se autor, kako sam istaknuo, volio baviti u svom opusu. Posrijedi je provincijska Francuska sa svojim mentalitetom i navadama, a na njih nitko od njezinih stanovnika nije imun. Ravnatelj svoje djelovanje pravda malograđanskom frazom „što će drugi reći“, a i sama majka u jednom trenutku objašnjava da se iz istog razloga osjećala nelagodno kad je prvi put išla sa Sashom kupiti haljinu. Stoga film dijelom predstavlja priču o suočavanju s predrasudama te nastojanje da se putem filmskoga medija one preispitaju, kao i da se otvori problematiziranje položaja osoba s rodnom disforijom – kako u obrazovnom sustavu, tako i u zatvorenijim društvenim sredinama, koje se teže svjetonazorski mijenjaju.
Posrijedi je mala, odnosno intimna priča u kojoj autorovi sugovornici najčešće sjede nasuprot kamere u intimi okruženja svoga doma te u krupnom planu iznose stavove, misli i osjećaje. Pritom prevladava majka Karine, a nešto manje otac. Redatelju je cilj ne samo kroz izjave, nego facijalnu ekspresivnost, mimike i geste uhvatiti nijanse njihovih proživljavanja i emocija. Vrlo slično prati i Sashu tijekom njezinih emocionalno napetih trenutaka, primjerice dok sjedi u pariškoj ordinaciji i razgovara s doktoricom. Pritom film u potpunosti nudi perspektivu iznutra, dakle Sashe i obitelji, prikazujući njihove svakodnevne živote, rutine, druženja. Antagonističke društvene sile, ovdje inkarnirane u obrazovnom, odnosno školskom sustavu nisu dobile priliku iskazati svoje viđenje zbog toga što ostvarenje nema za cilj razvijati društvenu polemiku, nego ponuditi intimnu studiju. Međutim, dvojnost privatnoga i javnoga u filmu jasno je naznačena. Sasha u školu ide u odjeći dječaka, no kod kuće uživa u slobodi pa se sretno igra u robi koju je sama odabrala. Nju simboliziraju sjajne cipele s potpeticom, koje se kao lajtmotiv provlače djelom, a nosi ih često tijekom igre s braćom, bez obzira o kakvoj vrsti igre da je riječ. Cipele tako postaju odraz slobode i nesputanosti izvan rigidnog i često binarnog društvenog sustava.
Osobna priča ujedno je dobila zanimljiv vizualni tretman. Tijekom osamdesetak minuta trajanja dolazi do pomaka u Sashinu položaju, što je simbolički prikazano scenom u kojoj ona i majka bacaju njezinu mušku odjeću. Ta mala borba dobila je epski zamah putem korištenja widescreen formata (2.39:1) koji sugerira da je svaka borba, koliko god mala bila, vrijedna pažnje jer u konačnici dovodi do određenog pomaka. Lifshitzov redateljski rukopis pritom nastoji biti nenametljiv kako bi pustio Sashi i njezinoj priči da neposredno i bez distrakcija komuniciraju s gledateljima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. rujna 2021.
