Socijalno angažirani horor
Candyman, red. Nia Dacosta, SAD, 2021.
-
Priča The Forbidden majstora horora Clivea Barkera smještena je u britanski Liverpool te ispod plašta strave i užasa progovara o klasnim odnosima u tamošnjem društvu. Intrigantnom se učinila redatelju Bernardu Roseu (Immortal Beloved, Anna Karenina), koji ju je odlučio premjestiti u američki kontekst te adaptirati u kultni film Candyman (1992). Radnja se tako odvijala u Chicagu, odnosno u stvarnoj planskoj četvrti, zapravo naposljetku getu nazvanom Cabrini-Green. Razlog odabira ove lokacije nije bio niti malo slučajan. Ambiciozan planski projekt u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća trebao je odražavati ideale američke stambene gradnje, no pokazao se kao veliki neuspjeh. U uniformiranim zgradama mahom je živjelo afroameričko stanovništvo, a kvart je ogrezao u nasilje i kriminal te je ubrzo postao emblematski primjer neuspjeha američke stambene politike. Krajem dvadesetoga stoljeća, zbog atraktivnosti zemljišta i blizine centru, Cabrini-Green uništen je radi gentrifikacije, a na njegovu mjestu mahom su izgrađene luksuzne zgrade u koje se moglo useljavati imućnije bjelačko stanovništvo.
Priča Roseova filma smještena je u afroamerički kontekst naselja te propituje međudjelovanje rasnih i klasnih politika. Studentica Helen Lyle (Virginia Madsen) istražuje urbane legende kvarta te tako nabasa na onu o naslovnom Candymanu (Tony Todd), za kojega se vjeruje da može biti prizvan ako se pred ogledalom pet puta izgovori njegovo ime. Pogađate, Helen to učini, nakon čega započinje teror. Djelo je polučilo i dva neuspjela nastavka: Candyman: Farewell to the Flesh (1995) i Candyman: Day o fthe Dead (1999), koja osim ishodišne urbane legende nisu s izvornikom ništa zajedničko imale.
Novi Candyman (2021) istodobno funkcionira kao nastavak i reboot. Film Nie DaCoste (Little Woods, 2019) izravno se nastavlja na priču originala te peripetije oko Helen i bebe Anthonyja, a pritom niječe postojanje dvaju prethodnih nastavaka. S druge strane, djelo razvija vlastitu fabulu, likove te idejne sklopove koji omogućuju stvaranje franšize, a sudeći prema komercijalnom odjeku ovoga ostvarenja, ona je vrlo izgledna.DeCostin uradak odvija se u izmijenjenom društveno-kulturnom kontekstu. Cabrini-Green postoji u tragovima te je gotovo u potpunosti gentrificiran pa su na njegovu mjestu nikle raskošne zgrade. U jednoj od njih živi uspješan mladi par: kustosica Brianna (Teyonah Parris) te slikar Anthony McCoy (Yahya Abdul-Mateen II), koji se muči s poodmaklom kreativnom krizom. Jedne večeri igrom slučaja čuje priču, odnosno legendu o Candymanu te je odluči iskoristiti u svom umjetničkom radu, koji se treba ticati upravo promjena koje je Cabrini-Green doživio tijekom desetljeća, a što zrcali rasne, društvene, kulturne i ekonomske preobrazbe. Mladi afroamerički par sada se vraća na područje naselja, ali kao dobrostojeći građani koji uživaju u blagodatima kapitalističkoga sustava.
Produkcijski i scenaristički iza ostvarenja stoji Jordan Peele, inače redatelj poznat po komercijalno i kritičarski uspješnim hororima Get Out (2017) i Us (2019), koji su manje ili više bili prikrivene rasne alegorije te su ispod žanrovskoga plašta secirali rasne odnose u suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga ne treba čuditi da navedene elemente sadrži i Candyman. Kao što sam ranije naveo, ni Roseov original se nije libio seciranja rasne problematike, no DeCostino djelo je u potpunosti primiče suvremenim društvenim i rasnim preokupacijama, napose kroz izravne reference na nedavno policijsko nasilje i brutalnost naspram afroameričkoga stanovništva, što je rezultiralo pokretom Black Lives Matter te nizom prosvjeda. Navedeno je eksplicirano u vrlo izravnoj završnoj sceni filma, kada dolazi policajac i puca u Anthonyja bez opravdanoga razloga, odnosno prije nego što se uopće potrudio upoznati s kriznom situacijom. Potom njegov nadređeni zatvara Briannu u policijski automobil te je ucjenjuje da lažno svjedoči kako bi se policajac nekažnjeno izvukao. Ako odbije, proglasit će je suučesnicom. Njezino zazivanje Canydmana rezultira masakrom, koji sugerira radikalno rješenje. Sistemski rasizam je neiskorjenjiv, a policijski sustav je bjelodani primjer. Rasizam se može uništiti samo ako se krvavo obračuna sa sustavom, odnosno ako ga se u potpunosti destruira.
Stoga je i odabir Cabrini-Greena ovdje znakovit. Geto su stvorili bijelci, a u njemu su potom životarili Afroamerikanci, prepušteni na milost i nemilost policijske brutalnosti te zaboravljeni od sustava. Posrijedi je samo jedan od brojnih primjera iz američke povijesti. Stoga Candyman kao lik iz urbane legende koja je nastala iz afroameričkog specifičnog društvenog, političkog i kulturnog konteksta predstavlja traumu koja se ne može verbalizirati nego se javlja posredno, odnosno izmješteno kao nadnaravno biće, duh, monstrum. Predstavlja reprezentaciju svih brutalno ubijenih Afroamerikanaca, koji su žrtve bjelačkoga nasilja i rasizma. Pritom Peele i DeCosta nisu nimalo suptilni u svojim porukama, u svakom slučaju mnogo manje nego u Get Out i Us, pa cjelina katkad djeluje odveć didaktično i propovijedajući nastrojeno.
Ispod angažiranoga plašta posrijedi je čistokrvno žanrovsko ostvarenje koje se poigrava konvencijama slashera, pa su prizori ubijanja osmišljeni nasilno i krvavo, dok se gledatelji nastoje strašiti konvencionalnim postupcima učestalo korištenima u hororu. Cjelina je vizualno dopadljivo uobličena, kao i atmosfera, napose kroz izokrenute kadrove oblačnog i maglovitog obzora Chicaga, koji upućuju na izokrenutu stvarnost, onkraj spoznatljivoga, gdje vrebaju zlokobne sile. Film je na trenutke prespor te ostavlja dojam da se scenaristički tim u posljednjoj trećini mučio kako da zaokruži priču te mnoštvo ideja koje su u nju unijeli, no u konačnici posrijedi je zabavno ostvarenje koje ipak ponešto iskače od recentne žanrovske produkcije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. rujna 2021.
