Realistična dezintegracija jedne svijesti
Otac (The Father), red. Florian Zeller, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2021.
-
Anthony (Anthony Hopkins), glavni protagonist filma Floriana Zellera, neprestano se tijekom odvijanja priče vraća na motiv sata. Prvi se put uvodi kad ga navodno posjećuje kći Anne (Olivia Colman) u navodno njegovu raskošnu stanu ne bi li riješila problem nastao njegovom svađom sa sada već bivšom njegovateljicom. Anthony optužuje zaposlenicu da mu je ukrala ručni sat koji potom Anne pronalazi u kupaonskom ormariću, gdje starac inače drži/skriva dragocjenosti. Potom će priča još nekoliko puta posegnuti za motivom sata, koji redovito biva naoko izgubljen pa pronađen. Osoban ručni sat koji nestaje da bi se ponovno ukazao sugerira da je vrijeme bitan predmet razmatranja djela Otac, napose odnos fizikalnog i subjektivnog vremena, između kojih postoji jaz. Sat je mehanička naprava koja mjeri matematičko vrijeme, a ono je redovito pravocrtno: ide od jedne točke do druge, od sadašnjosti prema naprijed, obilježava ga procesualnost i kontinuitet. Ono pomaže da pojedinac stvori privid kontinuiteta vlastite životne priče, oslanjajući se na uporište – egzistencijalne momente iz vlastite prošlosti. Zellerovo ostvarenje pak razmatra iskliznuće tog matematičkog vremena uslijed bolesti, kad pamćenje postane konfuzno uslijed kolabiranja temporalnih dimenzija. Stoga osoban ručni sat koji nestaje da bi se ponovno ukazao postaje metafora subjektivnog poimanja vremena kako ga doživljava Anthony koji pati od demencije. Ova igra prisutnosti i odsutnosti gotovo se preslikava na relaciju lucidnih i nelucidnih trenutaka protagonista, u kojima on nastoji povezati osobe i događaje kako iz sadašnjosti, tako i prošlosti.
Zellerova priča vrlo je jednostavna odnosno bazična, pa na fabularnoj razini ostvarenje ne donosi ništa što već nekoliko puta nismo vidjeli. Uključuje obiteljski konflikt, odvija se među svega nekoliko protagonista, od kojih su nosivi otac i kći, dok je mali broj sporednih likova gotovo sveden na statirajuće funkcije. Karakteri su čak lišeni i prezimena, kao i svoje društvene, profesionalne i privatne pozadine, pa gotovo ništa o njima ne saznajemo. Radnja se odvija na svega nekoliko lokacija: pretežno u stanu, za koji dobrim dijelom filma nismo sasvim sigurni u čijem je vlasništvu, te nakratko u staračkom domu. Na temelju scenografije i kostimografije te afiniteta likova možemo ponešto zaključiti o njihovoj klasnoj pripadnosti i ekonomskom položaju, no društveni segment sasvim je ostao izvan redateljeva područja interesa jer je naglasak stavljen na osobna, intimna proživljavanja. Nije teško zaključiti kako je Otac komorno ostvarenje koje počiva na seciranju nijansi međuljudskih odnosa. Anthony se ne može pomiriti sa svojim zavisnim stanjem te negira postojanje bolesti. Pritom se služi obrnutom logikom: on je zdrav, a njemu bliski ljudi kuju zavjeru oko njega. Anne pati jer je život posvetila brizi za roditelja, a pritom vlastito nezadovoljstvo potiskuje. Međutim, verbalizira ga suprug Paul. Odlična Olivia Colman (Broadchurch, Miljenica, Kruna) uvjerljivo je dočarala međuigru između nezadovoljstva, preopterećenosti i brige.Malobrojnost likova, fabularna i prostorna redukcija, odnosno bolje rečeno koncentriranost, nesumnjivo djelo dovode u kontekst njegova dramskoga predloška La Pere (2014), koji također potpisuje Zeller, a zajedno s njim ga je scenaristički adaptirao ugledni Christopher Hampton (Opasne veze, Atonement, Carringtion, Mirni Amerikanac). Dvojac je ove godine osvojio Oscara u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija. Oca tako karakterizira minimum fabule a maksimum karakternog seciranja, te glumačke interakcije, pa je posrijedi ostvarenje prvenstveno krojeno po mjeri glumaca. Osim spomenute Colman, pokazuje to i Anthony Hopkins koji je ove godine osvojio Oscara u kategoriji glavne muške uloge. Na stranu razvikanoj nagradi, glumac zaista nosi ostvarenje. Njegov Anthony nije niti malo simpatična osoba, a niti ga on nastoji prikazati u patetičnom svjetlu ili kao žrtvu. Naspram toga, opredjeljuje se za glumački realizam pa nastoji gledatelju dočarati paletu osjećaja s kojima se lik susreće – u rasponu od isticanja neovisnosti, ljutnje, tvrdoglavosti, straha, dezorijentiranosti, frustriranosti, do konačnog rasapa ličnosti i regresije na infantilnu razinu.
Filmski je medij Zelleru omogućio nešto što je u kazalištu bilo teže postići jer ono ne nudi kreativne mogućnosti koje pruža montaža. Cjelina je lako mogla zapasti u pretjeranu teatralnost i statičnost, što je posljedično moglo rezultirati monotonijom, no redatelj se na poticajan način uspio poigrati u vizualnom segmentu s procesima u umu protagonista. Drugim riječima, djelo sugerira gledatelju da pokuša zamisliti kako izgleda, odnosno kako djeluje stanje svijesti dementne osobe koja brka vremenske razine, ljude i događaje, pa ubrzo shvaćamo da ostvarenje gotovo u cijelosti fingira Anthonyjevo subjektivno očište. Time što se autor opredjeljuje za afirmaciju subjektivnog motrišta, postiže se suprotan učinak: fingira se realističan uvid u stanje jedne svijesti koja doživljava dezintegraciju. Pritom, a to je vrlina filma, izbjegava patetiku i pretjeranu sentimentalnost u koju često znaju zabrazditi ovakve priče o odnosu djece i ostarjelih te onemoćalih roditelja.
Djelo vješto stvara osjećaj konfuzije u gledatelja. Tijekom otvaranja sugerira da je radnja smještena u Anthonyjev stan, potom navodi da se Anne seli u Pariz, zatim kći i suprug joj Paul (Rufus Sewell) bivaju utjelovljeni drugim glumcima, za koje se u završnici ispostavlja da su neki drugi likovi. Određeni događaji prikazani su diskontinuirano, primjerice scena biva razlomljena u tri vremenska segmenta: sredina, početak, kraj. Sve to za cilj ima stvoriti dojam rada dementne svijesti koja brka događaje, ljude i prostore. Zeller je odmjereno, uz pomoć montažera Yorgosa Lamprinosa uspio postići dojam dezorijentacije, a da mu cjelina pritom nikad ne postane odveć konfuzna. Čak i ograničena prostornost stana, koji zbog veličine također pomalo djeluje labirintski, odražava Anthonyjevu psihu. S jedne strane prisutna je zatvorenost, a s druge strane otvorenost unutrašnjosti, gdje se može iz prostorije ulaziti u prostoriju, bez zadanoga obrasca, što gotovo da predstavlja odraz protagonistova uma koji slobodno skače među vremenskim razinama i životnim trenutcima.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. rujna 2021.
