Apsurdnost i nehumanost birokratskog sustava

Pečat (The Stamp), red. Lovro Mrđen, Hrvatska, 2019.

• 
  
  Film Pečat Lovre Mrđena prikazan je na raznim festivalima – od Zagreb Film Festivala, Pulskog filmskog festivala, Međunarodnog filmskog festivala Indy Shorts, Međunarodnog filmskog festivala u Dhaki gdje je osvojio nagradu za najbolji kratkometražni film, Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva gdje je osvojio posebno priznanje, do drugih. Scenarij je napisao Mario Piragić, a produkciju potpisuje Dalia Alić, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, uz belgijsku LUCA School of Arts.

  Znakovit naziv kratkometražnog igranog filma Pečat jasno ukazuje na potencijalnu simboliku jednog predmeta, kao i njegove važnosti – običnog pečata. Iako kažem običan, kroz povijest, sve do danas, pečat ima značenje nečega krajnjeg, finalnog, nečeg što dolazi kao potvrda i/ili odobrenje čega. Upravo takav je i pečat u filmu Lovre Mrđena, onaj pečat koji prati sudbinu likova i njihov život sada i sutra, njihovu budućnost i mogućnost održavanja ono malo preostalih obiteljskih spona.
  
  

  Na samome početku film se sugestivno otvara prikazom protagonista koji se psihički priprema za važan dan koji će odrediti ostatak njegova života, a filmski zvuk također upućuje na bujicu misli i/ili događaja o kojima promišlja. Sljedeći kadrovi, koji ne prikazuju osobe u totalu i ne vidimo im lica nego donje dijelove tijela, intencionalno je korištenje kamere koja prati put papira od nečijeg stola preko hodnika sve do drugog stola, uvijek držeći taj papir kao vrlo bitan dokument u fokusu, a posebice onaj dio označen pečatom. Kamera u tom dijelu filma znakovito prati papir, tako da se na trenutke čini kao da ga zapravo lovi, pritom uvijek pazeći da ga ne izgubi iz vida.

  Dalje saznajemo kako se radi o životno važnoj borbi Idliba sa sustavom, ne bi li ostao sa svojim jedinim članom obitelji – sestrom. Upravo zato pečat odobravanja u životu Idliba ima značenje (pozitivne) promjene, preokreta, mogućnosti nastavka života, dok izostanak onog pečata koji odobrava njegov ostanak u zemlji ima značenje razdvajanja, suzdržanih emocija i nemogućnost ostvarivanja obiteljskog odnosa u svojstvu brat-sestra. Koliko je nešto trulo u birokratskom sustavu vidljivo je u simbolu i značenju jednoga pečata i potpisa koji jasno pokazuje kako sustava zapravo nema, već jedan (be)značajan potpis sve određuje. O još većoj apsurdnosti cijelog sustava govori i replika jednog od likova „da i ovoga riješimo“, čime zapravo Idlib postaje jedan u nizu takvih, jednako riješenih slučajeva koji se ni po čemu ne razlikuju. O apsurdnosti i bezizlaznosti situacije jednog stranca u državi (d)označava i ponavljajuće pitanje „tko mi može pomoći“, jer mu je bilo čija pomoć dobrodošla. Postoji li netko koga je briga za nekog/tog stranca, nekog drugog i drugačijeg, nekog s ulice, iz tramvaja ili autobusa, nekog neznanca čije intencije, povijest i sadašnjost, odgoj, religiju i sustav vrijednosti ne znamo? Na koncu, je li išta od toga bitno i presudno za onaj mali korak koji svatko može napraviti, a koji nekome drugom mnogo znači? Kako se protagonist osjeća u svojoj nemogućnosti i bezizlaznosti cijele životne situacije mnogi ne znaju, no vjerujem kako ipak mnogi znaju kako se osjeća pred zidom hladne hrvatske birokracije koju su, vjerujem, mnogi imali prilike iskusiti.

  Od samog početka pratimo emocionalna previranja glavnoga lika zbog saznanja da mora napustiti zemlju, a njegovo emocionalno stanje kontrast je emocionalnom stanju zadnje osobe koja mora dati potpis i odrediti sudbinu tog imigranta – ta je osoba bezosjećajna, hladna i bezobzirna. Potvrdu takvog protagonistovog stanja možemo tražiti u repetitivnim kadrovima ležanja na krevetu sa suznim očima.
  
  

  Svu suštinu apsurdnosti, no više bezizlaznosti protagonistove situacije koja se manifestira njegovom nemoći da nešto promijeni u svoju korist i korist svoje sestre, jedinog člana obitelji, prepoznajemo u dijelu razgovora sa sestrom, kad gledatelj saznaje kako su njihovi roditelji zapravo mrtvi. Isto tako, u činjenici da je protagonist okarakterizirao raj simbolički, odnosno alegorijski, kao neko daleko mjesto gdje idu dobri ljudi, razaznajemo i mogućnost da roditelji nisu umrli prirodnom smrću nego da je to povezano s čim drugim, moguće s razlogom zašto i on sam želi ostati u Hrvatskoj ili pak s razlogom zašto jest migrant.

  Neprizorna glazba, posebice u tom dijelu, sadrži i orijentalan prizvuk, što je dogradnja Idlibove životne priče i njegovih korijena. Ono čime je također potvrđena autentičnost njegovih korijena jest jezični kod kojim se koristi – arapski, zbog čega treba i prevoditelja.

  Na kraju, scena razdvajanja izvedena je suptilno, s istim takvim neizrečenim osjećajem boli zbog ostavljanja sestre u stranoj zemlji, no s velikom ljubavlju usmjerenom na njezinu dobrobit i  njezinu svijetlu budućnost koju doma očigledno ne može ostvariti.
  
  

  U vrijeme kad je Pečat prvi put prikazan i kad se dalje prikazivao po raznoraznim festivalima, tematika migranata bila je vrlo aktualna, aktualnija nego sada, no bez obzira na to, pitanje o(p)stanka migranata unutar granica Europske unije još uvijek je pitanje i problematika kojoj treba pridati pažnje. U jeku prolaska migranata kroz Hrvatsku i natpisa kojim su prikazani kao vandali i kao osobe koje rade raznu štetu rutom kojom prolaze, no i za vrijeme medijskih članaka prema kojima hrvatska policija nije postupala s njima onako kako bi trebala – u najmanju ruku humano, možemo reći kako je ovaj kratkometražni film dobar pokušaj davanja one druge strane nekog od Drugih na koje se u globalu gleda kao na prijetnju, te poticaj na promišljanje i daljnju nužnu raspravu.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 15. srpnja 2021.

Piše:

Ervin
Pavleković