Naturalistična humana drama o obiteljskim disfunkcionalnostima
Ubojstvo dvoje ljubavnika (The Killing of Two Lovers), red. Robert Machoian, SAD, 2020.
-
.png)
Indie-psiho-drama, uspio, zreo i nadasve pronicljiv portret krhke muškaračke psihologije, najnoviji (parcijalno i debitantski) uradak distinktivnog sundanceovskog miljenika, talentiranog i nagrađivanog redatelja nezavisnog filma (suredateljski prvijenac God Bless the Child, 2015. s Rodrigom Ojeda-Beckom), ujedno je ditirampska posveta izumirućoj bračnoj zajednici, kao i simultana kritika ali i poziv na buđenje suvremenom (ne samo) američkom društvu.
Ovdje se pritom ne pronalaze općeznani američki stereotipi niti neautentični šprancani likovi; ipak, nije riječ o žanrovskoj subverziji – radije supstancijalnoj i nadasve naturalističnoj, nikad sentimentaliziranoj iako nesporno nepatvorenoj humanoj drami o obiteljskim disfunkcionalnostima (čime evocira još jedno vrsno recentno bračno ostvarenje – Priču o braku /Marriage Story, 2019/ Noah Baumbacha), s inventivnom, gotovo dokumentaristički-improvizacijskom, autentičnom i spontanom dinamikom među likovima – pri čemu zasluga ide ne samo činjenici da uloge junakova oca i troje djece glume Machoianovi stalni suradnici – njegov vlastiti otac i djeca, nego i uistinu iznimnom naslovnom tumaču Clayneu Crawfordu.
Obitavajući u konstantnom stanju psihotoničnoga grča duševne prenapregnutosti i psihomahijske borbe u simultanom potiskivanju bujajućeg i ključajućeg, zamišljajno i egzekucijski agresivnog bijesa kojeg osjeća zbog nove veze svoje supruge od koje je trenutno sporazumno razdvojen, ne i razveden, Crawfordov kompleksni junak ujedno je i luzer i kuler, ujedno je i tzv. toksično maskulin i fragilan, a nadasve autonoman dijegetski fokalizator.
Njegov (nemanifestirani) unutarnji impuls sažet je samim naslovom, a gledatelj u psiho-trilerski vođenoj naraciji djela ne zna odnosi li se isti na spomenutu egzekuciju novih ljubavnika ili psihičko ubojstvo junakova diskordantna braka; pritom, jedini nasilni čin koji se istinski desi postaje gestaltistički terapijski katalizator junakovog senzi-/inteligibilnog prepoznavanja i razrješenja vlastite košmarne nutarnje dvojbe..jpg)
Redatelj kao gregorycorsovski bitničko-egzistencijalistički antikonformistički seciratelj suvremenosti ali ujedno i erudicijski poetičan esejist iste te suvremenosti, opservacijski impresivno kreira nadasve zapanjujuć psihogramski profil agonizirajuće gradacijske intenzifikacije junakova skučena, sve klaustrofobičnijeg malomišćanskog okružja, fotografski (s uporno statičnim, dugim kadrovima direktora fotografije Oscara Ignacija Jiméneza) podcrtan i supostavljen njegovoj fizičkoj osami u krajobraznoj pustoši – vrlo ragnaraxelssonovske desolacijske estetske provenijencije i vrlo prizorno-regionalističkog andrewwyethovskog tjeskobnog ozračja.
Takvom sinkreticističko-sinestetičkom suzvučju/paralelizmu internog i eksternog, pridružuje se nekonvencionalan dizajn zvuka Petera Albrechtsena, asemblažni i gotovo kakofonijski soundscape trzanja, repetiranja, otvaranja i zatvaranja, paljenja i gašenja kao sugestivna akustična zrcalna refleksija nemirnog junakova uma. Nesporno pohabana no ipak ustrajna moderna bračna institucija, a poglavito ljubavni odnosi, ističe autor, vrijedni su svekolikog truda – lomni doduše, no baš poput drevne japanske tehnike kintsugi popravljanja slomljenih pukotina posuđa zlatom, takvo zlatno krpanje popucalih šavova obiteljskih odnosa umjetnost je i umijeće koje pridonosi njihovoj drugačijoj, no svakako postojanijoj ljepoti, slaveći i naglašavajući upravo ljepotu – nesavršenosti.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. srpnja 2021.
