Izrazito nježna i ljupka elegija o žalovanju

Katla, red. Baltasar Kormákur, Börkur Sigþórsson, Thora Hilmarsdóttir, Island, 2021.



  • Intrigantna slow-burn mystery spekulativna fikcija poznatih nordičkih mračnih tropa i mizanscene, ujedno prva islandska originalna serija na Netflixu, čiji je jedan od redatelja (tri prve i zadnja od 8 epizoda) i svjetski znani Baltasar Kormákur (serija Zarobljeni /Ófærð, 2015-2021/, 101 Reykjavík /2000/, Everest /2015/), Katla naziv dijeli s istoimenim poprilično aktivnim subglacijalnim vulkanom, no isti – baš kao i mjestašce Vik (Vík í Mýrdal) ponad kojeg je smještena i gdje se radnja odvija, kod Kormákura nadilaze banalnu zemljovidnu topografiju i postaju heterotopijski simulakrumi magičnog realizma – eliadeovska eshatološka geografija, illud tempus.

    Prekrivene vulkanskim pepelom, sivo-crnom bazaltnom ekstruzivnom skrutnutom magmom, takve lokacije prizivaju auru trnoružične uspavanosti, zaborava i zamrznuća, transcedentno prekogrobnog limbskog boravišta, jednako surovo apokaliptične koliko i poetske ljepote.



    Iz istih se nimalo stidljivo, štoviše intelektualno rezolutno, odlučno pomalja islandski folklor, ali ne više u formi fantastične menažerije pučkog praznovjerja nego radije opredmećenih individua iz prošlosti, sa sfera astrala; oni su izronili ispod lave prekriveni pepelom, kao davni (ne)prežaljeni mrtvi, kao doppelgängerski osjeni šačice stanovnika, kao iz kukuljica probuđena degenerativna podmečad od strane skrivenih entiteta, koji nose bitne poruke svojim ljudima.

    Takva začudna  premisa, međutim, već je u sličnom – iako ne i istom obliku, obrađena u francuskoj seriji Vraćeni (Les Revenants, 2015) Fabricea Goberta; parcijalno motivski i u švedskoj Klici zla (Jordskott, 2015-7) Henrika Björna. Ipak, ovdje oživjeli/duplicirani/changelinzi vilinske ontologije postaju diskurzivno stimulirajuće, uznemirujuće, tugaljive i (magmično-)memlične oživjele memorijske forme, piktogramske zrcalne manifestacije tormentnih neizdiferenciranih košmarnih intrapsihizama likova ogrezlih u neizrecivoj tuzi (Darri), nagrizajućem kajanju (Grima), bolećivu čeznuću (Gísli).



    Ovakve izvanjštene emanacije perpetualnog žalobnog stanja protagonista ujedno su reprezentanti ponovnog buđenja istih likova/protagonista, svojevrsne aktivacije sjećanja na same sebe, te posljedično njihovo prepoznavanje i analiza novozatečenog stanja predstavlja tendenciju ka progresivnoj konvergenciji daljnjeg uspona svijesti/svjesnosti/osviještenosti rečenih likova. Kvalitetom nepropadajuće fizičke istrajnosti pri izloženosti običnom materijalnom svijetu pak, navedeni povratnici nestaju pri ispunjenju svoje svrhe, upravo poput Kivirähkovih krattova ili alkemičarskih humunkulusa, putem i svoju fascinantnu mizanscenu neponovljive negostoljubive islandske goleti i njenih atmosferilija pretvarajući u aktivni i rječiti, iako nijemi lik bogate profilacije.



    Kreirajući izrazito nježnu i ljupku elegiju o žalovanju, koja i ako nije spektakularna (a mnogima je vjerojatno i prespora), svakako je dovoljno bremenita delikatnom i iskrenom osjećajnošću (prizivajući još jedan recentni melankolični emotivni boosterProkletstvo kuće Hill /The Haunting of Hill House, 2018/ Mikea Flanagana), parcijalno i zbog umješnog rekontekstualiziranja polisemičnih folklornih arhetipskih tropa u suvremenost (a zanimljiva je koincidencija i ovogodišnja vulkanska aktivacija Fagradalsfjalla), Kormákur i ekipa i finalno razrješenje prve sezone serije, iako definitivno i evidentno ostavljaju prostora za nastavak decentnim cliffhangerom, vrlo fino zaokružuju te Katla i u ovakvoj formi ostaje dostatnom i poprilično katarzičnom cjelinom per se.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. srpnja 2021.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji