Oslikavanje slojevitih psiholoških stanja naglašenom vizualnošću i simbolima

Ljudski glas (The Human Voice), red. Pedro Almodóvar, Španjolska/ SAD, 2021.

• 
  
  Pedro Almodóvar nedvojbeno je najuspješniji španjolski redatelj priznat u cijelome svijetu, a još od 2001. godine je i počasni član Američke akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je brojnih velikih nagrada poput Zlatnog globusa, BAFTA-e, nagrada festivala u Cannesu, Oscara i drugih. Najpoznatiji je po filmovima Žene na rubu žičanog sloma (1988), Živo meso (1997), Sve o mojoj majci (1999), Visoke potpetice (1991), Pričaj s njom (2002),  Koža u kojoj živim (2011), Julieta (2016), Tuga i slava (2019) i drugima.

  Almodóvar je poznat po zaokupljenosti ženskim likovima, propitivanju identiteta i seksualnosti, po žanrovskim poigravanjima uz vještu upotrebu stilskih figura te po istančanom vizualnom stilu. Njegov je posljednji film kratkometražno, tridesetominutno ostvarenje Ljudski glas / The Human Voice (2021), koje je ujedno i njegov prvijenac na engleskom jeziku, s Tildom Swintom u glavnoj ulozi. U filmu se pojavljuju i Augustin Almodóvar, Miguel Almodóvar i Pedro Almodóvar. Film je baziran na monodrami svestranoga Jeana Cocteaua iz 1930. godine koja mu je poslužila kao inspiracija i podloga za portretiranje još jednoga ženskoga lika. Zanimljivo je i da je ova istoimena drama Almodóvaru još 1987. godine poslužila intermedijalno u filmu Zakon želje (Law of Desire), kada glavni lik, gay kazališni redatelj, piše adaptaciju ove poznate Cocteauove drame u kojoj bi trebala glumiti njegova sestra.

  Ljudski glas je drama koja prati život žene u zrelim godinama nakon prekida; moglo bi se reći kako pratimo isječak iz života protagonistice nakon prekida, no vrlo značajan. Mjesto radnje je reducirano te većinski otpada na jedno mjesto, a jednako tako je i broj likova reduciran. Stoga gotovo u cijelome filmu dominira Tilda Swinton, izuzmemo li na početku dio gdje se radi o drugome mjestu radnje i u kojem imamo nekoliko likova, no zanemarivo u kontekstu cjeline. Sužavanjem mjesta radnje i likova  stavljen je fokus na protagonisticu i njezin život nakon krucijalnog trenutka – prekida, čime se rastače njezina životna situacija i razlažu njezini osjećaji u osjetljivom životnom periodu.
  
  

  Kroz cijeli film pas je jedini stanovnik njezinoga suvremeno dizajniranoga stana za koji tek kasnije uočavamo kako je zapravo filmski set uređen do sitnih pojedinosti i smješten u velikoj hali nekakvog skladišnog prostora. Interijer tog filmskog seta simboličan je i to zbog na trenutke sjajnog dekora i jakih boja koje dominiraju, pa su tako pojedini dijelovi stana u različitim bojama – od tamnijih tonova na ulazu u stan do primjerice jarkih boja u kuhinji. Stan nikako nije jednostavan i minimalistički uređen nego je u pojedinim dijelovima, i u cjelini, prisutna koloristička zasićenost, kao i zasićenost pojedinim uzorcima i/ili motivima na predmetima i stvarima.

  Kostimografija također obiluje jednostavnim no suvremenim krojevima u jarkim bojama. Iako postoji stanovita jednostavnost u kostimografskom smislu, pri samome kraju ona poprima jedno posve novo obličje zasićenosti/pretjeranosti u obliku suvremenosti i/ili pop-arta, i to simbolično u trenutku odluke i/ili (psihičke) promjene koja je naglašena.

  

  Izuzevši uvodni dio filma u kojem se protagonistica nalazi izvan svog habitusa, ostatak filma mogli bismo motivski podijeliti na dva dijela – na prikaz njezinog života nakon prekida i psihičku rastrojenost te dio s telefonskim razgovorom koji je suočavanje s uzrokom njezine boli i moguće razrješenje psihičkog vrtloga. Telefonski razgovor protagonistice koji obavlja Appleovim slušalicama, zbog čega gledatelj ne čuje drugu stranu, prava je akcentuacija suvremenosti i svojevrstan dijalog u monologu, a kroz njega razabiremo psihičko stanje protagonistice koje bismo također mogli podijeliti s obzirom na intenzitet i promjenjivost raspoloženja, i to na tri dijela. U razgovoru tako njezino stanje i raspoloženje primjerice variraju od ushita i čežnje za povratkom koji se manifestiraju normalnim govorom kao da je sve u najboljem redu, zatim trenutka rastrojenosti i živčanoga nastupa, pa sve do smirenoga razgovora koji se manifestira stanovitim psihičkim i životnim umorom nakon propalog, njezinog posljednjeg unutarnjeg/neizrečenog pokušaja povrata nekadašnje ljubavi. S obzirom na to, jasno je kako joj se na početku razgovora čini da su njezine emocije i tijek razgovora pod kontrolom, da bi kasnije izgubila tu kontrolu.

  Prikaz dijela života protagonistice u ovome bi slučaju mogao biti i svojevrsno putovanje za nju samu, kao i za gledatelja, a simbolika predmeta kao što su tablete, sjekira ili pak inicijacija požara sve su redom pokušaji emocionalne promjene i/ili dohvaćanja životne katarze koja bi joj pomogla da sama, izvan veze, nastavi dalje.
  
  

  Posljednji film Pedra Almodóvara još je jedna, iako kratkometražna, filmska poslastica, drama koja u trideset minuta slojevito prikazuje životni trenutak protagonistice pun aktualne svakidašnje problematike i kompliciranih ljubavnih odnosa koji rezultiraju određenim psihičkim stanjem. Mogli bismo reći kako je s malo prikazano zapravo puno, i to velikim intenzitetom. Kostimografija i interijer jasna su opozicija psihičkom stanju protagonistice i/ili njegova nadogradnja, te svakako Almodóvarov nastavak korištenja specifične motivsko-tematske podloge, kolorita i naglašene estetike/vizualnosti koja je i ovdje vidljiva.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 28. lipnja 2021.

Piše:

Ervin
Pavleković