Turistička razglednica Pariza upakirana u kriminalističku seriju s akcijskim i gotičkim elementima

Lupin, 2. sezona, red. Ludovic Bernard, Hugo Gélin, Netflix Francuska, 2021

• 
  
  Gledatelji su trebali čekati pola godine da bi nastavili s gledanjem francuske serije Lupin autora Georgea Kaya i Françoisa Uzana, nastaloj u produkciji Gaumonta i Netlixa, a prema liku i djelu fikcionalnoga lopova i istražitelja kojeg je osmislio plodni francuski pisac Maurice Leblanc. S obzirom na prevladavajuće marketinške strategije koje njeguje spomenuti streaming-servis, prema kojima cijela sezona biva dostupna za gledanje na dan premijere, Lupinovo dijeljenje jedne sezone u dva segmenta po pet epizoda, između kojih se javlja vremenski razmak od šest mjeseci, pokazalo se kao poprilično neobično. Čak je pomalo i ubilo momentum koji je prvi dio uspio odlično izgraditi na inventivnom recikliranju potrošenih motiva.

  Prvih pet epizoda postavljeno je kao priča o rađanju (anti)junaka Assanea Diopa/Lupina (Omar Sy) u kojem se protagonist mora suprotstaviti francuskom bogatašu Hubertu Pellegriniju (Hervé Pierre), koji utjelovljuje ono najgore od francuske kolonijalne prošlosti i nezasluženih društvenih privilegija. Priča je vješto vođena kroz poigravanje segmenata narativne prošlosti i sadašnjosti, u kojima analapse postepeno otkrivaju pretpovijest lika, te živopisnim dijalogom s književnim predloškom na temelju kojega je temeljena u prerađenoj i duhu vremena prilagođenoj inačici. Peta je epizoda završila velikim cliffhangerom: otmicom protagonistova sina, dakle prijelomnim trenutkom u kojem je negativac prevršio svaku mjeru te ga posljedično očekuje veliki okršaj s naslovnim likom.
  
  

  Drugi dio prve sezone očekivano nastavlja tamo gdje je prvi stao: potragom za kidnapiranim sinom. Kako bi gledatelje podsjetili na dinamičnost i uzbudljivost koja je u šest mjeseci čekanja isparila, šesta je epizoda poprilično akcijski nabijena te kreće s frenetičnom scenom potjere francuskom provincijom da bi se nakon toga prometnula u gotičko poigravanje. Motiv stare i derutne, očito nekoć raskošne i bogataške kuće, škripa podova i stepenica te hučanje vjetra, preparirane životinje te neviđeni nered u nokturalnom okruženju kao da su ispali iz nekog horora o opsjednutim kućama. Čini se kako se Key i Uzan vole poigravati svim raspoloživim žanrovskim konvencijama, često posežući za žanrovskom kanibalizacijom. Tako je kriminalistički okvir prožet često akcijskim i spomenutim gotičkim elementima koji su prisutni i u prikazu protagonistova stana te njegovu spuštanju u pariške katakombe. Ujedno se koristi cijeli katalog prepoznatljivih kriminalističkih konvencija.
  
  

  Serija se opredjeljuje za tradicionalno trajanje epizode od četrdesetak minuta, što je omogućilo da nastavci budu kratki i dinamični a radnja koncizno postavljena, bez nepotrebnog razvlačenja te praznoga hoda. Slučaj koji je u središtu priče ne omogućuje previše fabularnog štofa, tako da je kratkoća epizoda omogućila dobro vođenje i strukturiranje radnje te tempa pripovijedanja. Iako se Lupin nastavlja na serijalni obrazac odnosno format koji iz epizode u epizodu gradi priču koja predstavlja cjelinu na razini sezone, svaki nastavak ima čvrsto raščlanjenu klasičnu fabularnu strukturu s uvodom, zapletom, vrhuncem, raspletom i krajem, koji redovito biva markiran cliffhagerom.
  
  Ne postoji slučaj koji se rješava na razini epizode nego je posrijedi određeni tip problemske situacije u kojoj je protagonist uhvaćen, a njezino rješavanje uvjetuje daljnji razvoj Lupinovih nastojanja. I dalje se isprepliću narativna prošlost i sadašnjost, a analepse ponovno služe kao sredstvo motivacije, ali oblikuju i paralelizme sa situacijama iz sadašnjosti. Primjerice, srednjoškolski Assane krade violinu da bi pomogao Claire na ispitu te posrće u naumu. Navedena situacija zrcali pokušaj da pronađe i spasi otetoga sina u sadašnjosti te time ponovno zadobije poljuljanu naklonost bivše partnerice.
  
  
  
  Stilski i sadržajno drugi se dio očekivano nadovezuje na prvi jer su i zamišljeni kao cjelina koja je istodobno oblikovana. Stoga su vrline i nedostaci ostali isti – priča je dobro vođena i balansirana, a slabosti u karakterizaciji sporednih likova i dalje su prisutne. Samo se Lupinova osveta usmjerava na korištenje osobnih sredstava – negativčeve kćeri Juliette (Clotide Hesme) kao svojevrsne odmazde za otmicu njegova sina, a akcija i zavrzlame se dinamiziraju. Ujedno postaje jasno da serija počinje služiti kao svojevrsna turistička razglednica koja niti malo prikriveno reklamira sve turističke čari francuske prijestolnice. Ako James Bond može reklamirati automobile, satove i koješta drugo, zašto da i Lupin ne odradi svoju patriotsku funkciju.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. lipnja 2021.

Piše:

Dejan
Durić