Tehno-koreografija zla

Zora, red. Dalibor Matanić, Hrvatska, 2020.

• 
  
  Što je danas potrebno filmu da bi se učinio prijemčivim? Kako bi se svidio podjednako filmskim gledateljima i zadovoljio artizmu sklone filmske kritičare? A što je posebično osjetljivo, kako naći balans između toga u ovdašnjem, hrvatskom okružju? „Je l' imate sve što vam treba? Je l' imate sve što vam treba? Je l' imate sve što vam treba? Je l' imate sve što vam treba? Je l' imate sve što vam treba?“ Tako otprilike kazuje jedan iskaz (anti-)klimaksa posljednjeg igranog filma Dalibora Matanića. Kao robot navijeni lik Dvojnika (Marko Mandić) Protagonista Zore ponavlja (možda?) podsvjesno obraćanje autora gledatelju. A gledatelj? Što on/ona to treba? Sve! I akciju, i psihološku razradu likova i zanimljivo ozračje artefakta koji se još nazivlje – film. Pa onda je indikativna i druga replika iz Zore što navješćuje moguću reakciju gledatelja na viđeno, a koju izgovara protagonistova kći Kaja (Lara Vladović): „Koja je ovo pizdarija?“ Možda baš tu Realno izbija iz Podsvjesnog!

  Matanićeva Zora (2020) drugi dio je namjeravane mu Trilogije Sunca. Kreativno i kompetitivno-festivalski uspjeli Zvizdan (2015) vrlo je dobro otvorio ciklus. Ipak, ponajviše zbog Matanićeva radoholičarskog habitusa te angažmana na još dosta paralelnih projekata, trebali smo podosta čekati na Zoru. (Najznačajniji uratci u tom periodu su mu bili sasvim uspjela TV-serija Novine /2018-2020/ te nešto manje uspjeli, ali vizualni provokativni Egzorcizam /2017./, djelo koje će atmosferom unekoliko prizvati Zoru.) Film započinje scenom seksa među supružnicima Ikom (Tihana Lazović) i Matijom (Krešimir Grgić). Duga sekvenca poantirana je voajerskim prisustvom njihove dvoje djece – dječaka Nikole (Maks Kleončić) i već spomenute, malo starije sestre Kaje. Hoće li se ovo, za djecu počesto traumatsko iskustvo gledanja kako im tata i mama vode ljubav, odraziti na daljnje karakterološko oblikovanje likova? Pa i ne baš. To će biti tek jedan od Matanićevih teasera/trikova kojima izmanipulira gledatelja.
  
  
  
  No, ok. Već od tih prvih kadrova suočujemo se s mračnom i sumornom vizurom. Prirodno osvjetljenje i mutnost slike boje prvi dojam filma. Ali ni kasnije to se neće promijeniti. Zora će vrlo pomno biti scenografski uređena. Matijina kuća u dolini tako je sup(r)otstavljena kući njegova Dvojnika na brdu. U totalima će se, pak, zadržati ta sumornost, tako da ne možemo govoriti o ljepoti krajolika nego o njegovoj divljini. Priroda u filmu nije lijepa, ali je uzvišena, time i zastrašujuća (takav doživljaj sublimnosti pratimo od Burkea, preko Kanta, pa do Lyotarda). Tijekom razvijanja neke, uvjetno govoreći, narativne linije, shvatit ćemo da se nad obitelji nadvija neka užasna tragedija (motiv nestalog sina Jure tek je hičkokovski McGuffin priče).

  Matanić nas najprije suočava s Realnim iz prvog filma, kad je međunacionalna Mržnja nastojala ubiti Ljubav. Sve upućuje na to da će Obitelj biti ugrožena dolaskom Njihovih (s ustaškim i naci-obilježjima koja zlokobno stoje među ruinama na kojima se igraju djeca). Pravoslavna Crkva koju napušta Pop u zabiti bit će daljnji signum ove slutnje. Ipak, Matanić stvar postavlja izvan predvidljive analize historijske situacije. Godina je – kako smo u uvodu filma upozoreni – 2021. Dakle, nastavlja se niz iz triptiha Zvizdan (1991., 2001., 2011.). Zaključno na njega, mogli bismo reći da se radi o distopijskoj budućnosti u kojoj prijetnja i tjeskoba stoje u novoj konstelaciji. Da ne spojlam previše, tek ću spomenuti da techno-party iz III. dijela Zvizdana i u Zori ponovno donosi osebujnu koreografiju Zla.
  
  

  Odseliti ili ostati? Što Naši mogu očekivati od Njihovih? Jesu li Tvoji koji će doći bolji od Mojih koji su sada ovdje? I koji su to uopće Moji, a koji Tvoji? Ne, nisu to tek verbalni kalamburi pisca ovih redaka, nego idejni motiv filma. Kako je Marko Stojiljković u svojem kritičkom osvrtu na film primijetio, ovdje se ne radi tek o Srbima i Hrvatima jer bi stvari tada bile puno jednostavnije. Jesu li Naši i Njihovi sukobljeni kao Oni iz Grada i Mi iz Zabiti? Je li Novac što ga protagonist dobija za prodaju kuće Naš ili Njihov? I mogli bi tako unedogled. No, kakve dojmove Matanićev film ostavlja na gledatelja (pa bio on običan ili filmofilski zahtjevniji i skloniji artu)? Da opet sasvim subjektiviziram diskurs, čini mi se da autor zavodi obojicu. Izoliranost Protagonista i njegove Obitelji postavlja cijelu filmsku priču u pomalo teatarsko okružje. Sve to je dodatno garnirano i ekspresijom glumaca.
  
  Tihana Lazović kao Ika prednjači – grčenjem, izvijanjem, somnambulnim pokretom – u teatralizaciji svoje uloge, a Matija 2 Marka Mandića i nije ništa drugo doli ekspresijska vježba kazališnog pokreta i geste. Kako ne bismo imali tek motiv Dvojnika (najreprezentativniji kod eponimne Dostojevskijeve pripovijesti), Matanićev scenarij i narativ Zore dodaju i Matiju 3 (Nataša Matjašec), vjersku aktivistkinju koja strah i očaj pokušava prevladati – molitvom. „Jesi li ti anđeo?“, naivno ju pita Ika nakon što se nastane kod nje u šatoru. Dodatno, grimasa Matije 2 u pojedinim dijelovima priziva samog Sotonu, pa to objašnjava i njegov nemir kad u Crkvi sretnu treće oličenje Matije. Grčenje i izvijanje, presamićenja i mahniti pokret (ples?) tijela još su dodatno upotpunjeni glazbenim koloritom braće Sinkauz, koji u provjerenoj maniri pojačava atmosferu. Konačno, završni dio filma u sebi nosi već spomenuti spoj techno-kulture i Zla. To je, čini se, redateljsko-scenaristički punctum filma Zora. Što je, pak, ta Tehnosfera? „Nova konstelacija odnosa između čovjeka, životinje i stroja, koja pod vladavinom Mreže čini društvenu entropiju globalnog Kapitalizma“. Dakle, to je ono Čudovišno. Prema Mataniću – a to je doživljaj što ga stječe i pisac ovih redaka – koreografija Zla upravo je u ovome. Obješena tijela bivaju alegorijski, no pomalo groteskno sup(r)otstavljena mahnitim techno-plesom.
  
  
  
  Zora je film kojeg nije jednostavno gledati. Štoviše, kojeg je vrlo teško odgonetnuti po pitanju ideje i krajnje namjere autora. Moglo bi se reći, suočujemo se s filmom u čijoj realizaciji autor uživa, dok se gledatelju u tom kaosu čini da bi se rado uhvatio za malo reda (parafraziram prema Deleuzeu&Guattariju s kraja knjige Što je filozofija?, 1991). Balansirajući na granici horora i fantastike, Zora se pokazuje tvrdim zalogajem za gledatelja koji je svikao na provjerene narativne i fabulativne obrasce. Je li riječ o uspjelu filmu? Opet, teško je reći. Držim da je Matanić ovdje prezakučast i previše zadovoljava tek svoj autorski nerv (sekvenca sa spoticanjem u kući koreografijski je karikaturalan dokaz tomu). Držim da Matanić može puno više i bolje. Većim dijelom osjetio sam da se radi o nekovrsnom ego-tripu autora. Slažem se da je tehno-svijet jedan od signuma bešćutnosti i Zla danas. No hoće li to shvatiti i uobičajeni konzument kino-artefakata danas? Jer, iako osobno nisam uživao u filmu, stalno sam se sa zanimanjem pitao: što će dalje biti? S nestrpljenjem iščekujem i čime će nas Matanić opet iznenaditi. Kakav je Suton Trilogije Sunca? I, hoće li ga uopće biti u našoj distopijskoj zbilji?

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 18. lipnja 2021.

Piše:

Marijan
Krivak