Nemjerljivo važan prinos publicističkoj teoriji dokumentarnog filma

Bill Nichols: Uvod u dokumentarni film, Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Zagreb, prosinac 2020.

• Vjerojatno najvažnije ime u teoriji dokumentaristike, pionirski utemeljitelj suvremene studije dokumentarnog filmskog roda, američki filmski teoretičar (i kritičar) – Bill Nichols (1942), u svom trećem, proširenom izdanju fundamentalnog djela filmske teorije Uvod u dokumentarni film (inicijalno objavljenog 2001. godine) donosi opsežnu nadopunu, mahom u formi analize suvremenog inovativno-progresivnog dokumentarnog filma koji posljednjih godina doživljava procvat.
  
  Uz to, u knjizi se razlažu i sintetiziraju odgovori na ostala ključna pitanja; redom: kako definirati dokumentarni film, zašto su etička pitanja ključna za dokumentarni film, što dokumentarcima daje njihov vlastiti glas, potom što dokumentarne filmove čini zanimljivima i uvjerljivima, kako su se počeli snimati dokumentarni filmovi, ali i kako razlikovati i opisati šest klasifikacijskih dokumentarnih modela i modusa – poetski, ekspozitorni (izlagački), refleksivni, opservacijski (promatrački), participacijski (sudionički) i performativni modus, konačno i kako dokumentarni filmovi obrađuju društvena i politička pitanja, a tu su i dodatni vrijedni naputci kako učinkovito pisati o dokumentarnom filmu te otkud započeti ako se želi snimiti dokumentarni film, odnosno i sam prijedlog za filmski projekt.
  
  
  
  Otprije su poznate činjenice da je sam termin „dokumentarac“ skovao i prvi upotrijebio 1926. škotski filmaš John Grierson – otac britanskog i kanadskog dokumentarnog filma, referirajući se na onodobne putopisne naslove koji su tendirali kreiranju činjeničnog dokumenta u prikazivanju zbiljskih osoba i događanja; da se kao filmska vrsta javio u samim počecima kinematografije (iako Nichols niječe kategorizaciju dokumentarca prvim filmskim zapisima – naime, bivajući pukim prenositeljima i bilježnicima zbiljnosti, takvim uratcima nedostaje ključna dodatna komponenta koja bi ih činila pravim doksevima – individualna perspektiva kreatora, smatra Nichols); da je prvi komercijalno uspješni dugometražni dokumentarni film (na spornoj granici fikcije i dokumentarizma) etnografski uradak o arktičkoj inuitskoj kulturi Nanook sa sjevera (Nanook of the North, 1922) Roberta J. Flahertyja; da se u Hrvatskoj s dokumentarističkim pandanima – tzv. činjeničnim filmovima krenulo oko 1910. a s procvatom istih u naknadnim desetljećima kroz Školu narodnog zdravlja s kultnim snimateljem Aleksandrom Gerasimovim.

  Poznato je i da je najstariji domaći dokumentarni filmski zapis onaj Šibenske luke iz 1904. snimatelja Franka S. Mottershawa; da je Hrvatska kinoteka zaslužna za hvalevrijedan potez zaštite vrijednog doku-materijala mahom iz 30-ih; te da je danas ovaj filmski rod doživio renesansu popularnosti pa tako postoje mnogi specijalizirani festivali upravo dokumentarnog filma – od inozemnih poput Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Amsterdam (IDFA) do domaćih poput ZagrebDoxa (ali i mnogih manjih, kao što su Liburnia film festival ili Festival etnofilma).
  
  Nicholsova pak knjiga, kroz sva tri svoja izdanja (2001, 2010, 2017), među najpopularnijim je filmskoteoretičarskim naslovima o dokumentarnom filmu, ujedno prva takva u hrvatskom prijevodu; koja u prvom redu pomaže onima koji se žele upoznati ne samo sa svjetskom poviješću ovog filmskog roda i s razvrstavajućom tipologijom dokumentarističkog filmskog izlaganja, nego i sa samom kritičkom interpretacijom dokumentaraca, kao i potencijalnim redateljskim bavljenjem istim, što Uvod u dokumentarni film čini nemjerljivo važnim prinosom publicističkoj teoriji i povijesti filma općenito, a posebno dragocjenim u fundusu filmološke literature na hrvatskom.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 11. lipnja 2021.

Piše:

Katarina
Marić