Nepretenciozan, živopisan i humoran glazbeni dokumentarac

Radio Ganga, red. Zdenko Jurilj, BiH, 2019.

• 
  
  Pradavno predslavensko pjevanje s područja antičke Dalmacije nastalo na bazi primitivne polifonije, petoglasnog tonskog sustava, čiji je specifikum nemogućnost notnog zapisivanja, znano kao ojkanje (treskanje, rozganje, orzanje, zavijanje, potresanje, grohotanje), u lokalizmima specificirano kao rera (Sinj) i ganga (Imotski, Hercegovina), specifično je oporo, snažno, grubo i grleno višeglasno pjevanje s naglašenim držanjem dugih tonova (vojkanja) jednog a podrhtavanjem glasnica – tremolom na slogu oj (treskanja) drugog pjevača, mahom izvođeno na otvorenom, u rimovanim deseteračkim distisima, sadržajno s počesto žalački ironijsko-satiričnim komentarima ali i svojevrsnim kronikama društvenih zbivanja.
  
  Kroz povijest, pa čak i danas počesto omalovažavano kao puko aritmično, bestaktno, disharmonično i apstrahirano, divljačko i nesuvislo – deranje, trudom etnomuzikologa pomalo se prepoznaje njegova vrijednost; 2010. postaje zaštićeno tradicijsko blago na UNESCO-vom popisu svjetske baštine nematerijalne kulture.
  
  
  
  U očuvanju ovog „domaćeg bluesa“ i „haikua s kamena“ posebno važnu ulogu ima radijski voditelj i glazbeni urednik, DJ Tomo Matković, hrvatski gastarbajter na Radiju Grude, koji nekonvencionalnim neposrednim pristupom i izravnim kontaktima s lokalnim stanovništvom godinama prikuplja, dokumentaristički arhivira, ali i svakodnevno posredstvom etera reproducira baštinjene pučke pjesme; taj entuzijastični melograf, u duši rocker, tako postaje inkarnirani karizmatik Chris Stevens (šifra: Život na sjeveru), ali i hrvatski Krišjānis Barons, na tragu Franje Kuhača ili Božidara Širole, čija je santa pazzia misija folkloristički kontekstualizirati i redefinirati, odnosno popularizirati i pojašnjavanjem približiti ovu autentičnu, izumiruću i nestajajuću najstariju hrvatsku glazbenu formu novim generacijama.
  
  
  
  Upravo specifičnom osobnošću koja umješno a neusiljeno fuzira urbano s ruralnim, alternativno s tradicijskim, kontrakulturalni progresivni indie s mainstream dominantnim, Matković ima status lokalne zvijezde, što dodatno pomaže ciljanoj promociji tradicijske baštine. Među ostalim, to čini editiranim sempliranjem, uzorkovanjem gangaških napjeva u suvremene hipnotičke beat-ritmove i loopove (primjerice Crne oči sa CD-a Gangawerk); svojevrsnom ambijentalnom world-music goa-etno-elektronikom (što doduše nije nepoznanica u svijetu – od albuma Deep Forest preko Zundel-Hamm-Staabova projekta Secred Spirit do domaćeg Legena/Kriesa, ali i suvremene ukrajinske struje elektro-folk bendova, među kojima se ističe Go_A) kao pozitivnim primjerom kulturalne aproprijacije.
  
  Time, naime, širom otvara hermetizirana vrata nedostupnih fundusa zbirki i znanstvenih specijaliziranih zbornika i na svjetlo dana – konkretno, web-stranicu (ganga.hr) i radijski eter izvlači, predaje, predstavlja i mladima podastire ono staro zaodjeveno ruhom novog, na taj populistički pristupačan način pokušavajući kod njih pobuditi interes za vlastito kulturno naslijeđe – bilo u smislu općeg poništavanja pejorativno-podcjenjivačkog odnosa prema istom, bilo u smislu poticanja impulsa za dubljim istraživanjem korijena.
  
  
  
  Finalan proizvod pak izrazito je spontan, živopisan i humoran, a u prvom redu nepretenciozan glazbeni dokumentarac, koji obiluje gangaškim i guslačkim primjerima, koji sugestivno i umješno prenosi i pronosi boje, okuse, mirise i mentalitet hercegovačkog kraja, komina, dipli, nijemih kola, kamenjara, teškog težačkog života stanovništva, time se pridružujući nizu vrsnih etno-dokumentaraca kao što su primjerice rumunjske Pjesme za muzej (Cântece pentru un muzeu, 2013) Elize Zdru, a svakako predstavlja i svojevrsni izazov za državne i(li) glazbene institucije u dodatnim naporima za očuvanjem i promoviranjem raznolikosti i bogatstva ne samo ove nego i inih rijetkih folklornih glazbenih izričaja kojima prijeti potonuće u zaborav.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 9. lipnja 2021.

Piše:

Katarina
Marić