Provokativna i subtekstualno sadržajana indie-psihodrama
Shirley, red. Josephine Decker, SAD, 2020.
-
Gotovo eksperimentalna, abrazivna, dekonstruktivistička indie-psihodrama, premijerno prikazana i nagrađena lani na Sundance Film Festivalu (U.S. Dramatic Special Jury Award for Auteur Filmmaking), ekspanzivno tematizira pseudo-biografski fragment iz života ekscentrične spisateljice Shirley Jackson (1916–1965), kreatorice antologijske kontroverzne kratke priče ruralnog horora Lutrija (u doba objave u New Yorkeru 1948. izazvala je senzaciju i salve reakcija), u kojoj već najavljuje svoj prepoznatljivi trademark – spretno postizanje zastrašujućeg učinka vještim korištenjem eskalirajućeg obrata – konkretnog, kratkog i oštrog šok-kontrasta u zaključnom finalu, maestralnim destabiliziranjem čitateljeva očekivanja, potpuno u suprotnosti sa slikovitom i sugestivnom naracijom.
Kod Jackson ono potisnuto – latentno zlokobno, uvijek vreba izvanjsko – lažnu ispraznost konformizma, te vlastitim devijacijama prijeti distorzirati i narušiti kanonizirani poredak (motivi prepoznatljivi i u njenim najpoznatijim romanima We Have Always Lived in the Castle, 1962 i The Haunting of Hill House, 1959).
Upravo se takvim spoznajama vodila i redateljica Josephine Decker, iznjedrivši nekonvencionalno strukturiran biopic, koji će svojom artsy-liminalnošću svakako odbiti dio gledateljstva koji traži uredne linearne nizanke u stilu Sylvije Christine Jeffs (2003) o Shirleyinoj turbulentnoj suvremenici Sylviji Plath, a s kojom dijeli puno toga zajedničkog – u prvom redu podčinjenost i podložnost žena domaćinskim obiteljskim uvjetima te represivnu rigidnu društvenu klimu očekivanja i zaduženja 50-ih, odnosno posljedično rad u sjeni mizoginih, mačistički prerogativnih, dominantnih, otvorenom braku sklonih i na suprugin talent zavidnih muževa – Sylvijinog Teda Hughesa a Shirleyinog Stanleya Hymana, sveučilišnog profesora mita i folklora. (Hymana psihološki vrlo uvjerljivo portretira sjajan Michael Stuhlbarg, umješno balansirajući izvanjsku bonvivansku i nutarnju manipulativnu stranu karaktera. Elizabeth Moss pak kao Shirley iznjedrila je svoju dosad najkompleksniju rolu.)
Rečena nekonvencionalnost dobrim se dijelom temelji na isto takvom književnom predlošku po kojem je djelo nastalo – nagrađivanom romanu Susan Scarf Merrell, koja samu Shirley pozicionira u sporedni lik, a radnju promatra kroz fokalnu točku mlade fikcionalne Rose, koja sa suprugom Fredom, koji također aspirira na mjesto sveučilišnog profesora, postaje Shirleyena i Stanleyeva podstanarka. (Riječ je o nepostojećem događaju i osobama, iako s više nego evidentnom inspiracijom stvarnog, fatumski zlosretnog podstanarstva Assie i Davida Wevilla u kući Sylvije Plath i Teda Hughesa, s čitavim nizom naknadnih nesretnih događaja.)
U Merrellinu romanu i Deckerinu filmu dinamika se ostvaruje upravo specifičnom jukstapozicijom dva para kroz ironijska intelektualna nadmudrivanja i provokacije; Rose se pak može (a i ne mora) iščitati kao svojevrsni Shirleyin alter-ego – fascinacija književnicom Roseinin je put u transformativno oslobađanje od socijalnih spona, nešto što stvarna Jackson nije uspjela postići, osim fiktivno-metaforički kroz Rose.
Također, stariji par može funkcionirati i kao svojevrsni vještičji seduktivni toksični antagonist koji eksploatacijom – isisavanjem života iz nevine žrtve – mlađeg para, a za potrebe rituala – konačnog uobličenja grozničavog, fugično-mahnitog čina pisanja, isti ujedno metamorfozira u drugačiji oblik postojanja (inferiorniji za Freda, moćan za Rose). Jackson je ovdje, naime, parcijalno prikazana i kao monstruozna, izopačena i zazorna, prekognicistički-oniristička, queer-personalnost, pri čemu se vjerojatno hiperboliranjem ovakvih karakteristika željelo podcrtati njeno posvemašnje odskakanje od mainstream uopćenosti – kako heteronormativnosti, tako i normativnosti općenito.
Puno je pažnje, doduše, posvećeno kreiranju omažnog revivala svjetova njenih romana – tu su prijeteći prolaznici, prljavi dječaci, kao prizivatelji ominozne svjetine Lutrije, sama Shirley kao spoj mnogih karakteristika i osobina Merricat i Connie iz Oduvijek smo živjeli u dvorcu, pa i njeno javno poniženje na domjenku kao evokator iznimno važnog motiva kamenovanja u spomenutim djelima, primjerice, a sve je uokvireno klaustrofobičnom, nestabilnom, mračnom kamerom Sturle Brandth Grøvlen.
I ovako je film bogato funkcionalan, provokativan i subtekstualno sadržajan; možda je s dodatnom i nijansiranijom uviđavnošću u bolećive turbulentne intrapsihizme naslovne junakinje – te perceptivne secirateljice ljudske duše („No live organism can continue for long to exist sanely under conditions of absolute reality”, napisala je, u egzemplarnom i znakovitom uvodu kultnog Prokletstva kuće Hill), mogao postati i instantan klasik.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2021.
