Solidna obrada izazovne teme, unatoč dramaturškim slabostima
Porodica, red. Bojan Vuletić, Srbija (2021)
-
Televizije na prostorima bivše Jugoslavije nikad nisu bile pretjerano hrabre u razračunavanju sa stranputicama nedavne prošlosti. Kao da ih je zaobišao val kvalitetne televizije koja se razvijala zadnjih tridesetak godina u svijetu, a naglasak je često stavljala na društveno relevantnu problematiku te zahtjev za angažiranim gledateljem. Ovdašnje su kuće više njegovale amneziju pa su se određene stvari šutke i perfidno zaobilazile jer su bile odveć kontroverzne i škakljive. Posebice je to bilo evidentno u televizijskim kućama koje su u državnom vlasništvu te se financiraju ih državnih izvora pa su pod izravnim utjecajem političkih interesnih skupina. Porodica (2021) redatelja i scenarista Bojana Vuletića naoko izlazi iz tih okvira.
Autor za predmet obrade uzima bivšeg predsjednika Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića, jednog od arhitekta zlokobnih događaja koji su se na ovim prostorima odvijali tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Iako nesporno njegov život i (ne)djelo nude materijala za ograničenu seriju od desetak nastavaka, Vuletić se opredijelio za koncentriran pristup te osobit format. Ostvarenje je izazvalo veliki interes javnosti, ponajprije zbog predmeta obrade, a redateljev pristup izazvao je podijeljene reakcije. Neki su smatrali da odveć mlako i umiveno prikazuje Miloševićev konačni pad te da ga gotovo humanizira; drugi su držali da je posrijedi značajan i hrabar trenutak u produkciji serijalnih fikcionalnih sadržaja na prostoru bivše Jugoslavije; treći su, koji još uvijek njeguju određene miloševićevske sentimente, zamjerili kako su političar i njegova obitelj prikazani..jpg)
Porodica je petodijelna miniserija, format koji je na europskim televizijskim mrežama uvijek uživao određeni ugled te se bavio ozbiljnim i/ili društveno relevantnim temama i problemima te je kao takav predstavljao kontrapunkt pustolovnim i zabavljačkim sadržajima na kojima je počivala ekstenzivna televizijska serijalizacija. Već se time nastoji istaknuti značaj teme, predmeta obrade te određeni prestiž. Miniserija sadrži manji obim događaja, koji je ipak dovoljno širok da bi duljina trajanja dugometražnoga filma bila neprikladna, odnosno prekratka. Vuletić tako naglasak stavlja na četrdeset i osam sati što su prethodili uhićenju Slobodana Miloševića (Boris Isaković) u njegovoj vili na Dedinju, gdje posljednje sate provodi sa suprugom Mirjanom (Mirjana Karanović), kćeri Marijom (Tijana Marković) te najbližim suradnicima, odnosno onima koji su ostali tvrdokorni u svojim uvjerenjima pa nisu napustili brod koji nemilice tone. Istodobno republičke vlasti na čelu s premijerom Zoranom Đinđićem (Uliks Fehmiu) i njegovim bliskim suradnikom Čedomirom Jovanovićem (Milan Martić) nastoje provesti uhićenje u djelo, prilikom čega se suočavaju s brojnim preprekama iz vojnih i saveznih redova.
Serija predstavlja vješt spoj fakcije i fikcije. Okvir je faktografski jer se temelji na ovjerenim akterima i događajima nedavne povijesti, a unutar njega umetnute su slobodne interpretacije pojedinih događaja i likova, scenaristička domaštavanja, kao i sasvim fiktivni likovi te događaji oko njih, koji su poslužili za podcrtavanje društvenoga konteksta te produbljivanja proživljavanja glavnih likova. Vuletić pritom stvara strogo linearno-kronološku fabulu, kojoj na početku kao svojevrsni teaser prethodi montaža javnih govora Slobodana Miloševića. Oni predstavljaju svojevrsne podsjetnike na njegove temeljne političke teze i opredjeljenja te imaju funkciju skiciranja povijesno-političkoga konteksta. Radnja serije kreće in medias res pa redatelj ne želi gubiti vrijeme na povijesne lekcije nego odmah postavlja dramsku tenziju. Izrazita temporalna sukcesivnost pojačana je ekstenzivnom uporabom intertitlova, koji podsjećaju na kratak ali intenzivan protok vremena.
Neizvjesnost i kaotičnost situacije koja prijeti eskalacijom u pravu dramu ili čak krvoproliće, postepeno je gradirana na trima razinama. Prva se odvija unutar vile gdje pregovore vode Milošević i Jovanović; druga se odvija u kabinetima visoke politike gdje savezni, republički i vojni organi trebaju usuglasiti svoje težnje; treća se odvija na ulici gdje pristaše i paravojne snage brane svoga posrnuloga političkog idola. Redatelj neprestano intertitlovima podsjeća na datum i vrijeme kako bi pojačao dramske tenzije te osjećaj neizvjesnosti, što se dodatno potencira zvučnom kulisom – često se čuju otkucaji sata. Radnja je mahom smještena u interijere Miloševićeve vile te vladine kabinete, a pritom je primjetna također ekstenzivna uporaba širokokutnih objektiva, koji u velikoj mjeri izobličuju vertikalne linije u kadru pa unutarnji prostori djeluju pomaknuto i pomalo nadrealno, što u kombinaciji sa zagasitim tonovima dodatno naglašava osjećaj klaustrofobije te strepnje.
U seriji je, sukladno naslovu, naglasak stavljen na intimni aspekt priče te obiteljske odnose, napose blisku relaciju Miloševića i supruge mu Mire, svojevrsne balkanske lady Macbeth, koja je imala veliki utjecaj na njegovu političku karijeru. Međutim, porodica ovdje poprima i dodatno značenje: koruptivno i nepotističko jer država postaje taocem jedne obitelji, njezina naslijeđa, interesa, mitomanije pa i psihopatologije. Boris Isaković i Mirjana Karanović odlični su, vrlo uvjerljivi u ulogama bračnoga para, a vrlo je dobra i Tijana Marković u ulozi pomahnitale kćeri Marije, iako pojedine replike koje mora izgovarati, napose u trenutku kada joj otac pere kosu, nepotrebno bivaju patetičnima. Obiteljski odnosi tijesni su i klaustrofobični, katkada graniče s patologijom, napose u gotovo edipskom odnosu oca i kćeri, mitomanskom vjerovanju bračnoga para da su oni narodni mesije kojih se nezahvalni narod odrekao, Markovićkine pasivno-agresivne manipulativnosti. Znate onaj klišej o susjedima serijskih ubojica koji redovito bivaju strašno iznenađeni što im susjed u podrumu godinama sakuplja i kasapi leševe nevinih žrtva? Redovito ne mogu prikriti velebnu iznenađenost tvrdeći da je dotični bio tako dobar i prijazan čovjek, uvijek spreman pomoći. Tako nekako funkcionira i Vuletićevo sagledavanje obitelji Milošević: nalik su našim susjedima, ali ispod površine bujaju brojne patologije.
Serija nastoji povezati intimno i društveno, no to ne uspijeva uvijek činiti spretno. Kada se bavi odnosima i karakterima unutar obitelji – tim krvnim, klanovskim kontekstom koji djeluje gotovo bolesno blisko i anakrono, Vuletić je mnogo bolji. Kada pokušava skicirati društveni kontekst putem sporednih fabularnih linija, tu serija postaje odveć plošna, katkad i stereotipna. Oko Miloševićeva uhićenja tako se isprepliće niz sporednih fabularnih linija. Svetlana Bojković primjerice tumači ostarjelu i gorljivu Miloševićevu obožavateljicu, relikt nekoga drugoga vremena, koja na prosvjed pred njegovu vilu dolazi s maloljetnim unukom, kojega u međuvremenu gubi. Simptomatično, umire na kraju, kada bivši predsjednik napokon biva uhićen. Njezina sestra joj u jednom trenutku sugerira da se treba liječiti jer pati od deluzija. Možda se u deluzionalnoj ostarjeloj simpatizerki i njezinoj smrti krije komentar na Miloševića i njegovo naslijeđe, koje odumire? Ili je još prerano o tome govoriti? Kako god bilo, podpriči je posvećeno premalo vremena da se razvije pa ona ostaje na razini dosjetke. Ana (Jana Bjelica) izbjeglica je iz Krajine, koju otac dovozi u vilu gdje treba započeti raditi kao kućna pomoćnica, a potom je bezuspješno pokušava nagovoriti da napusti opasno mjesto.
Ova je fabularna podlinija jedna od najslabijih; posebice je neuvjerljiv očev ulazak u čuvanu vilu te općenito, dramaturški gledano, ne vodi nigdje. Je li to komentar na jednu mladu generaciju kojoj je Miloševićev režim oteo budućnost? Nataša (Isidora Simijonović) je mlada i neafirmirana novinarka koja radi na državnoj televiziji te je razapeta između promiloševićevskog urednika Kostića (Ljubomir Bandović) i njegove antimiloševićevske zamjenice Lilje (Dubravna Kovjanić) u ponešto predvidljivoj maniri. Isto tako, nisu svi glumci posve uvjerljivi. Primjerice, Uliks Fehmiu u ulozi Đinđića katkada upada u manirizam.Unatoč određenim dramaturškim slabostima, miniserija Porodica vrlo je solidno televizijsko ostvarenje, koje je u određenoj mjeri otvorilo problematiziranje mučnih aspekata ne tako davne prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2021.
