Aktivistički naslov upitne objektivnosti koji progovara o važnim ekološkim temama
Seaspiracy, red. Ali Tabrizi, SAD (2021)
-
Kip Anderson koproducirao je i korežirao, uz Keegana Kuhna, hvaljeni dokumentarac Cowspiracy: The Sustainability Seceret 2014. godine te pobudio veliki interes javnosti. U središte razmatranja postavljena je industrijska poljoprivreda, odnosno stočni uzgoj te njegov utjecaj na klimatske promjene. Osim neosporne činjenice da suvremene glomazne farme tretiraju životinje na okrutan i nedopustiv način koji se kosi s mnogim etičkim uzusima, one su i veliki zagađivači te ujedno utječu na deforestaciju jer se velike površine pretvaraju u farme i pašnjake namijenjene industrijskom uzgoju. Andersonova i Kuhnova teza je da farme bitno pridonose globalnoj emisiji stakleničkih plinova, što je proturječilo znanstveno verificiranoj postavci prema kojoj temeljni problem predstavlja izgaranje fosilnih goriva.
Dokumentarac je imao dodatnu dimenziju, koja ga je izdvajala iz stereotipnog i jednodimenzionalnog prikaza borbe boraca za zaštitu okoliša protiv zlih i pohlepnih korporacija jer je bitan segment razmatranja uzimao u obzir organizacije za zaštitu životinja i okoliša te sagledavanje njihova stava i reakcija na ovaj otvoreni problem. Cowspiracy tako kreće od čovjekovih prehrambenih navika te sagledava kako one utječu na promjenu našega okruženja odnosno njegovu degradaciju, razmatrajući što bi se po tom pitanju eventualno moglo i trebalo promijeniti.
Seaspiracy (2021) trebamo sagledati kao vodenog pandana Cowspiracy jer sagledava učinke ribolova i pripadajuće industrije na floru i faunu svjetskih mora i oceana. Iza ostvarenja produkcijski stoji ponovno Kip Anderson, a redateljski ga potpisuje Ali Tabrizi, ponajviše poznat po ostvarenju Vegan 2018 (2018). U potonjem sagledava proplamsaj veganskoga pokreta i načina prehrane u našoj suvremenosti te koji utjecaj on ima na ljudsko zdravlje i okoliš. Recentno ostvarenje također se jednim dijelom nadovezuje na tu vegansku paradigmu jer se u pozadini često provlači pitanje što bi promjene u čovjekovim prehrambenim navikama značile za naš planet i svekoliki život na njemu, posebice jer je čovjek ekspanzivna vrsta koja troši sve više resursa.
Seaspiracy je slično kao i prethodnik rezultirao velikim interesom javnosti, ali je uspio izazvati i pokoju kontroverzu. One su napose vezane uz reakcije nekih od sugovornika u filmu koji su tvrdili da su njihove izjave izvučene iz konteksta, o čemu je podosta pisano u Guardianovu članku Seaspiracy: Netflix documentary accused of misrepresentation by participants (31. 2. 2021). Kako god bilo, navedeno je zasigurno pripomoglo ostvarenju da dodatno privuče gledatelje te eventualno pobudi interes za niz važnih pitanja.
Ovoga puta naglasak nije na emisiji stakleničkih plinova nego na drugom gorućem problemu, inače karakterističnom za vodeni okoliš: zagađenju plastikom. Formula je istovjetna onoj iz prethodnoga filma. Postavlja se teza koja proturječi trenutačno prihvaćenom konsenzusu koji prevladava u znanstvenim krugovima, kao i među organizacijama za zaštitu prirode. Naspram uvriježenom mišljenju da opasnost po biljni i životinjski morski svijet predstavlja plastika i mikroplastika koja u okoliš dospijeva neadekvatnim zbrinjavanjem otpada kojeg ljudi proizvode na svakodnevnoj bazi, djelo sugerira da više od polovice plastike u svjetskim morima dolazi iz ribolovne industrije, a posrijedi su mreže i ine sprave kojima se izlovljava riba i ostale životinje.
Njihove odbacivanje u vodu kao posljedicu ima brojne kolateralne životinjske žrtve. Tako ribolov pretjeranim izlovom ne samo da dovodi do opadanja bioraznolikosti u morima i oceanima, nego predstavlja i bitnu polugu u zagađivanju planeta te njegovu opterećivanju plastičnim otpadom. Ujedno se nastoji sagledati na koji način organizacije za zaštitu okoliša, napose mora, reagiraju na ovaj problem te kakav položaj zauzimaju na platnoj listi velikih korporacija. Autor Ali Tabrizi često poveznice između mlake reakcije ekoloških organizacija te proizvođača hrane pronalazi tako što prati tijek novca.
Djelo se dotiče nekoliko problemskih mjesta: pretjeranog izlova, uništavanja populacija morskih životinja jer predstavljaju konkurenciju ribarima, kolateralnih žrtava ribolova, uništavanja vrsta zbog pripreme egzotičnih jela, vjerodostojnosti etiketa poput The Dolphin Dafe Tuna, umjetnog uzgoja morskih organizama, krivolova, suvremenog ropstva u ribarskoj industriji te uništavanja morske flore a time i životinjskih staništa, financijskih poticaja za ribarsku industriju koje izdvajaju svjetske vlade. Za devedeset minuta filma posrijedi je mnogo tema koje bivaju otvorene te se nastoje proraditi, a Tabrizi nastoji pronaći bitne poveznice među njima. One mahom svoje temelje, sugerira ostvarenje, imaju u čovjekovim prehrambenim navikama te njegovoj poslovičnoj gramzivosti, pa novac bitno određuje ljudski odnos prema prirodi.
Seaspiracy sadrži dvije dimenzije, koje se očituju i u vizualnom stilu, koji je izrazito reportažan. Jedna je aktivistička jer autor i njegova ekipa nastoje izazvati reakciju, podučiti i mobilizirati gledatelje odnosno potaknuti ih na razmišljanje, a potom i eventualno djelovanje i promjenu. Stoga se Tabrizi služi uvjeravalačkom metodom, koristi veliki broj sugovornika iz znanstvenih, aktivističkih i poslovnih krugova kako bi naglasio svoju tezu, katkad i do mjere da se opasno dovodi u pitanje njegova objektivnost. Gledatelju neće biti teško uočiti da su pojedini sugovornici navedeni na odgovore koji su dali. Druga je istraživačka, te je ponešto slabije izvedena. Tamo gdje je Cowspiracy bio koherentan, Seaspiracy se odveć rasplinjuje. Tabrizi često skače s teme na temu, s kontinenta na kontinent, te ne ostavlja dovoljno vremena da bi se svaka od njih podrobnije razradila, a autor kao da je u bjesomučnoj utrci s vremenom da svima njima pronađe zajedničku poveznicu, što katkad graniči sa senzacionalizmom.
Unatoč prigovorima i propustima, djelo progovara o važnim temama te bi mu svakako trebalo dati priliku.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. travnja 2021.
