Distanciran i hladan art-naslov

There Will Be Spring (Syksyn jälkeen saapuu kevät), red. Annika Grof, Finska (2020)

• 
  
  Nepopravljive, gotovo fatumske ratne posljedice u poraću – kako na izvanjska materijalna tako još više ona interna, duševna dehumanizirajuća oštećenja, u finskom filmu Syksyn jälkeen saapuu kevät iskazana su ujedno i ženskim redateljskim rukopisom meditativne, spore, poetičke provenijencije, kao i ženskom perspektivom, gotovo kao kakva nikad do kraja uhvatljiva, ekstendirana misao – čežnja za normalnim mladalačkim životom, radosna propulzija koja pod sumornom realnošću, zatrovanim odnosima i teškim emocijama drugih, ne može opstati i unaprijed je osuđena na propast.
  
  Patrijarhalna dominacija, nametnute uloge, zabranjena ljubav, predrasude i netrpeljivost, evakuacijsko izbjeglištvo, motivi su koje redateljica Grof u svom dugometražnom prvijencu kroz priču o manjinskoj karelijskoj obitelji 1940. godine i njihovoj borbi s diskriminacijskim neprihvaćanjem u novom okruženju pokušava povezati sa suvremenom migrantskom situacijom, no nažalost ne čini to posve uspješno.
  
  
  
  Naime, prezentacija snažne teme ostala je neartikuliranom i nestrukturiranom do kraja, nedovršena i nekako izvan fokusa (poglavito romantični podzaplet), ostavljajući dojam pomalo amaterskog, high-concept distanciranog i hladnog art-naslova bez emotivnog impakta, kojem nedostaje nepatvorenosti i fluidnosti, čime je došlo do značajnog pada i gubitka potencijala moguće snažno epskog a ujedno intimističkog djela o ljudskoj patnji.
  
  Rečenom je svakako pridonijela i onirička eliptičnost radnje, psihologizacija tinejdžera više nalik urbanim modernima negoli onim ruralnima iz četrdesetih; isuvišan, stršeći i neuklopljen, deplasiran balkanski moment romske pjesme te gotovo holivudizirano, over the top finale, pa iako su pojedinačni dijelovi izvedeni pronicljivo – primjerice, simultani majčin pad i ubojstvo oca, pa čak i distrahiranje motivom gavrana kao zloguke ominozne ptice, isuviše su samosvojni i nepovezani u čvrstu cjelinu a da bi imali kontekstualnu vrijednost.
  
  
  
  Tako Grof poratnu Finsku ne rekonstruira nostalgičarski niti romantizirano melodramatično (kao recimo Olli Saarela u Zasjedi /Rukajärven tie, 1999/), ali svoju bazno dirljivu i uznemirujuću priču svakako kiti jednim značajnim momentom – odnosno, direktan omaž patnjama tematiziranog naroda daje upravo u filmu govorenim autohtonim manjinskim karelijskim jezikom/dijalektom, potporanj dobivši u solidnoj glumačkoj postavi (Asta Sveholm, Turkka Mastomäki, Verneri Lilja, Timo Lavikainen), svime rečenim ušavši u suvremeni trend – započet ruskom melankoličnom tragedijom Visoka djevojka (Dylda, 2019) Kantemira Balagova, sa senzibiliziranim ženskim junakinjama koje rat i njegova bezumlja promatraju iz vlastite, duhovno nesalomljive perspektive.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. travnja 2021.

Piše:

Katarina
Marić