Umješan i fluidan art-film o poganskom holkaustu
Akelarre, red. Pablo Agüero, Španjolska (2020)
-
Još su donedavno široj javnosti bili gotovo nepoznati najmasovniji povijesni progoni vještica iz prastarih plemenskih baskijskih provincija u 17. stoljeću, a koji su finalizirani mučenjima i spaljivanjima više stotina osoba, nastali zbog u toliko enormnoj, gotovo epidemiološkoj mjeri razmahalog praznovjerja i učestalih prokazivanja da je tome na kraj bila prisiljena stati država odnosno Dobri kralj, Bourbonac Henrik IV., nažalost predloženim mu angažmanom Velikog ispitivača – zloglasnog lorda Pierrea de Rostegui de Lancrea.
Usporedbe radi, daleko poznatija ispitivalačka suđenja u Salemu iz istog stoljeća, uključivala su znatno manji broj žrtava, a 17. je stoljeće i u Hrvatskoj najpogođenije rečenom histerijom (poznati zagrebački slučaj koristoljubivog potkazivanja uspješne konkurentske pekarice, gričke coprnice Cindekovice).
De Rostegui tako samo nastavlja liniju inih opsesivnih sadističkih fanatika inkvizitora koji vape historicističku revalorizaciju radije s aspekta kakvog fundiranog psihijatra ili neurologa – od notornih Torquemade i Lucera preko Bernarda Guidonisa (reinterpretiran u Ecovom Imenu ruže) do svetim proglašenog Pedra Arbuèsa (čiji je slučaj posebno zanimljiv – rečeni Arbuès bio je toliko omražen od naroda zbog brojnih krvoprolića koje je počinio svojim saslušanjima, da je za vrijeme bogoslužja u crkvi morao nositi oklop iz straha da ga ne ubiju; no u jednom trenutku uspijevaju ga zaskočiti.
Za odmazdu, inkvizicija spaljuje i muči više stotina ljudi; no slijedi gotovo filmski nevjerojatan twist – vjernici u tom trenutku počinju obožavati Arbuèsa kao mučenika, a u katoličkom kalendaru i nadalje se kao svetac slavi 17. rujna). No dok su prethodnici više bili orijentirani na trijebljenje heretika – od arnoldovca ili lombarda, preko begarda, beguina i katara do albigenza i valdenza (iako gorljivih pristalica evanđelja, paradoksalno zatečenih mučeničkom smrću više no u vrijeme rimskih careva!), sam De Rostegui zanosio se otkrivanjem vještičjih kovena kao skaradne demonske hunte (junta diabólica) i njihovih čina sabata, baskijskog askelarrea (termin najpoznatiji s Goyinih slika prikaza vještičjih sijela), gdje iste po pučkom fantazmično-paranoidnom imaginariju idolatrijskim bakanalijama i svekolikim devijantnostima parodiraju liturgiju.
Poglavito se demoniziralo i minoriziralo baskijsku kulturu i jezik euskaru kao jezik Zvijeri; a upravo se takvim enormnim povijesnim poganskim holkaustom bavi mali, budžetno skroman art-uradak Pabla Agüera, jednostavan i pravolinijski no progredirajuće umješan, fluidan prikaz nemjerljivog užasa u bukoličkom ribarskom seocetu punom žena, s muškarcima na moru, snimljen autentičnim baskijskim dijalektom, a u kojem redatelj na gotovo manihejskoj dihotomiji gradi vlastitu dinamiku – kako onoj vizualnoj, tako i označenički-sadržajnoj – a koja i ako nije originalna, efektno služi svojoj namjeni.
Chiaroscurnim kontrastom mračnih interijera podcrtava komornost samog prostora interogacijskih mučionica, ali i psihomentalnu skučenost njegovih nastavatelja, odnosno svijetlih osunčanih eksterijera prostranih planinskih krajolika, čime naglašava joie de vivre vedrinu mladosti djevojaka; ujedno supostavljenu i dualnostima muškarci vs. žene, supresivno nametanje ortodoksnog i doktrinarnog vs. duševnost i sloboda kroz maštu i umjetnost, okrutno praznovjerje i slijepi fatalizam vs. inteligencija i razum, ortodoksni demijurški elitizam vs. alternativna mudrost prirode.
Čak i tehnički, Agüero sup(r)o(t)stavlja glumce veterane (Alex Brendemühl, Daniel Fanego, ali i Asier Oruesagasti) svježim djevojačkim snagama (Jone Laspiur, Garazi Urkola, Irati Saez de Urabain, Lorea Ibarra, Yune Nogueiras i poglavito ekspresivna Amaia Aberasturi), pri čemu svi vrsno iznose svoje role, dodatno podcrtavajući rečenu ciljanu dinamiku. Lijepu fotografiju Javiera Agirrea i produkcijski dizajn Mikela Serrana dojmljivo nadopunjuje i upečatljiva glazba Maite Arrotajauregi i Aránzazu Calleja, pridajući općem tonu ujedno prekrasnog i beskrajno tužnog.
Uz nesporne paralele koje bi se mogle povući s brojnim primjerima povijesnofilmske obrade teme, poglavito se ističe direktan omaž Otakaru Vávrai i njegovom kultnom Malju za vještice (Kladivo na čarodějnice, 1970) o zloglasnim sjevernomoravskim Bobligovim persekucijama u dojmljivoj sceni interogacije signum diabolicuma. Također, kroz sve rečeno, vješto i argumentirano redatelj vraća dostojanstvo nebrojenim nevinim žrtvama fenomena genocidno-represivnog progona vještica (a posredno i suvremenim žrtvama besmislenog nasilja, poput onih MeToo movementa), donekle pokušavši ispraviti nepravdu perzistentne povijesne šutnje i nepostojanja barem, primjerice, dana sjećanja na iste.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 7. travnja 2021.