Ozbiljan, linearan film s edukativnom namjerom i humanističkom porukom
Quo Vadis, Aida?, 2020., red. Jasmila Žbanić
-
Što je to radikalno zlo? I može li ga se prikazati? Predočiti, predstaviti, podastrijeti pred receptorske sposobnosti gledatelja? Naravno, mnogi su povijesni, umjetnički dokazi u prilog tomu. Od pećinskih crteža, Meduzina lica, Breughelovih slika, pa sve do Picassove Guernice ili pak osebujnog Resnaisova filma Noć i magla (Nuit et Brouillard, 1955). Ipak, suvremeni post-povijesni ili post-truth moment svijeta što ga obitavamo, uvelike će nam otežati mogućnost dohvaćanja samog smisla zla. Smisla? Pa zar nije ono samo besmisleno, osim ako ne predmnijevamo da negdje opstoji neki zli demijurg?Ipak, ako pogledamo današnji svijet – i u najbližoj okolini – kao da odista opstoji neki dublji besmisao zlehudih zbivanja, što čini upitnim svaki racionalni poredak. Jasmila Žbanić dala si je u zadatak prikazati upravo taj ne-smisao. Cijeli njezin igrano-filmski opus na neki je način „arhiv i svjedočenje“ (rekao bi G. Agamben u svojoj knjizi o Auschwitzu). Dugometražni joj prvijenac Grbavica (2006.) bio je posvećen ženama, žrtvama silovanja u ratnom kaosu Bosne i Hercegovine. U drugome, autorica si je dopustila sniženje tenzije, iako se radilo o bitnom sociološkom problemu radikalnog islamizma koji se ispriječio jednoj ljubavi, kroz film Na putu (2010.). Osebujni ženski autorski rukopis obilježuje i njezin doku-fiction eksperiment Za one koji ne mogu govoriti (2013.), ponovno o gromoglasnoj šutnji o silovanim ženama, a za čije se razotkrivanje poslužila neobičnim asemblažem i žanrovskim hibridom.
Svojevrsni eksces u njezinu opusu neuvjerljiv je i neduhovit humorni film Otok ljubavi (2014.) koji je ostao izlet u drugi tip izričaja. Nakon tog malog i zapravo bespotrebnog filma, uslijedila je duža pauza. Razumljivo, bio je to period pripreme. Jer, Jasmila Žbanić bila je najpozvanija konačno na filmu zabilježiti najtraumatičniji događaj proteklog rata na bliskom nam području BiH. Kratko i jasno, bio je to njezin ljudski i umjetnički zadatak. Kao žena, ali i kao građanski patriot jedne u prošlom ratu metaforički, ali i doslovno silovane zemlje, Jasmila Žbanić željela je konačno pružiti i kino-uobličenje Srebrenice.Quo Vadis, Aida? (2020.) pripovijest je o učiteljici iz tog grada, koja je tijekom ljeta 1995. bila angažirana kao prevoditeljica. U ozračju stalne napetosti i očekivanja pohoda srpskih snaga na ovu, od UN-a zaštićenu enklavu, zbiva se ultimativna drama filma. Jasna Đuričić u naslovnoj ulozi otjelovljuje jaku ženu koja se svim silama bori kako bi spasila živote svojih najbližih. Niti jednoga trenutka njezina se uloga supruge, ali nadasve majke, ne stavlja izvan glavnog fokusa inače mnogo ekstenzivnijih zbivanja u filmu. Ova je žena agambenovska svjedokinja zvjerstava počinjenih u totalnom krahu ljudskosti.
Historia magistra vitae est… učili su nas tako iz latinske početnice. No, doista, u ovome filmu Aida postaje inkarnacijom i duhom historijske majke Srebrenice. A radi se o životu i smrti. Konačno, smrti koja je zalog sjećanja. Jer, zbivanja prikazana u filmu još su uvijek predmetom ponižavanja što ih svakodnevno trpi živalj BiH, a posebice onaj pod upravljanjem Dodikove Republike Srpske. Iako je, primarno i ultimativno, riječ o muslimanskoj žrtvi tijekom protekla rata, ona u sebi utjelovljuje i univerzalnu nepravdu počinjenu u tom prljavom i užasnom sukobu. Nepravdu prema onom „ljudskom, isuviše ljudskom“.
Žbanić svoju priču vodi zanatski suverenim redateljskim umijećem. Naracija je jasna i pregledna, a sama dijegeza ne razlikuje se od historiografske građe s kojom smo bili opširno upoznavani u protekla dva i pol desetljeća, sve od 1995. (a što je, pak, bilo prijeporom glede njezina filma Za one koji ne mogu govoriti). Glumci koji se u filmu pojavljuju sasvim sugestivno nose teret svojih teških uloga. Boris Isaković kao Ratko Mladić nastavlja svoju reputaciju jednog od karakterno najdojmljivijih negativaca u filmovima s ovih, bliskih nam prostora (sjajan je bio i u epizodi Golubovićeva Oca, 2020.) Glumac kojeg doista voli kamera, naime Emir Hadžihafizbegović, ponovno briljira u ulozi sadističkog srpskog vojnika. Izudin Bajrović kao Aidin suprug, ali i likovi iz nizozemskog kontingenta/bataljona UN-a, sasvim su primjereno ocrtani u kino-priči. No, prije svega, Jasmilin film jasno drži fokusiranost na naslovnoj protagonistici. Jasna Đuričić kao Aida jedan je od onih autoričinih likova koji njezinu opusu daju jasan pečat tzv. ženskog pisma (unatoč možebitnoj potrošenosti ove sintagme danas). Potisnute seksualnosti, ona ipak zrači svojevrsnim prikrivenim erosom. No, time ni majčinstvo kao glavni zalog u filmu nimalo ne gubi na snazi. Koja bi bila možebitna zamjerka filmu Quo Vadis, Aida? Uvjetno, tu bi se mogla navesti svojevrsna prerevna linearnost u pripovjednoj liniji. Jedino odstupanje od surove realnosti, pak, kičasta je onirička sekvenca kafanskog derneka, koja ne donosi ni duhovitost niti olakšanje. Uz sve obveze autorice prema žrtvoslovnom narativu, ipak bi bilo dobro da je pokatkad u razvijanju svoje priče malo otpustila nagomilanu tjeskobu i prenapregnutost. Ovako, ista dominira svih 100 minuta trajanja filma. Nijedan detalj ne donosi predah od tako postavljena narativa. (Osim možda onog ciničnog s podjelom kruha i čokolade!?)
Znam, znam… radi se o vrlo ozbiljnoj filmskoj priči s edukativnom namjerom i humanističkom porukom. Ipak, u tako si postavljenom kino-zadatku nedostaje tzv. jakih kadrova ili sekvenci, koji bi podsjetili da se radi o umjetnosti vizualnog. Sve je podređeno funkcionalnosti, a malo toga ozračju i emociji, unatoč užasnutim licima i čestom zapomaganju ljudi koji se pojavljuju u filmu.
Kako ne bi bilo zabune, Jasmila Žbanić svojim Quo Vadis, Aida? ne stigmatizira srpski „nebeski narod“. Radikalno zlo u njezinu filmu dolazi više iz nekih metafizičkih horizonata. Ali, ona ipak jasno imenuje žrtvu i njezina krvnika. Beskompromisna je u stavu, a zanatski je i profesionalno uobličila svoj dosad možda i ponajbolji film. Iako ne želim prognozirati šanse ovoga djela na ovogodišnjoj dodjeli nagrada u Američkoj filmskoj akademiji, priželjkujem tamo njegovu pobjedu.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2021.
