Vizualno ektravagantno i farsično
Emma, 2020., red. Autumn de Wilde
-
Osim što joj popularnost ne jenjava među čitateljskom publikom, romani Jane Austen imaju i periodične proplamsaje fascinacije među filmašima. Njezin klasik Emma (1815) doduše nije bio puno puta ekraniziran, a zanimljiva je činjenica da su tri od četiri filmske verzije nastale otprilike u isto vrijeme, sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća. Istoimenu adaptaciju, snimljenu u britanskoj produkciji, potpisuje Douglas McGarth s Gwyneth Paltrow, Ewanom McGregorom i Jeremyjem Nothamom u glavnim ulogama. Ova konvencionalna ekranizacija očito je bila potaknuta uspjehom Razuma i osjećaja (Sense and Sensibility, 1995) Anga Leeja s Emmom Thompson (ujedno i scenaristicom), Kate Winslet, Alanom Rickmanom i Hughom Grantom.
U vrijeme dok je McGarth radio svoju vizualno raskošnu no odveć emocijama natopljenu inačicu, koja se svim silama nastojala svidjeti publici, u britanskoj televizijskoj produkciji nastaje Emma (1996) koju redateljski potpisuje Diarmuid Lawrence, a u glavnoj se ulozi pojavljuje Kate Beckinsale. Iako produkcijski siromašnija od kinoverzije, Lawrence je veću pažnju posvetio društvenom kontekstu priče, a manje ulagivanju publici. Najeksperimentalniju pak adaptaciju ponudila je redateljica Amy Hackerling (Look Who`s Talking, 1989) hitom Clueless (1995) s Alicijom Silverstone u glavnoj ulozi. Ostvarenje je slobodno baratalo pričom, pa je radnju premjestilo u suvremeni Los Angeles među zlatnu mladež s Beverly Hillsa, čime je pokazalo da Austen može biti prilagodljiva različitim vremenima i navadama.
Dvadeset i pet godina kasnije Emma je ponovno filmašima zapela za oko, a ovoga puta je to bila Autumn de Wilde, koja je do sada karijeru gradila kao fotografkinja te redateljica videospotova za indie-izvođače poput Death Cab for Cutie, The Decembrists, Elliotta Smitha, Ingrid Michaelson itd. Činjenica da je redateljski zanat brusila u videospotovskim vodama svakako je ostavio traga na njezinu redateljskom rukopisu u dugometražnom prvijencu, gdje je velik naglasak stavljen na vizualnu ekspresivnost i upečatljivost. Nova se Emma tako smjestila između klasičnih adaptacija koje sam ranije spomenuo te radikalnijih prekrajanja poput ostvarenja Hackerling.
Scenaristica, inače kanadska spisateljica Eleanor Catton, zadržava originalno vrijeme radnje te je kao i romanesknu autoricu zanimaju društvene konvencije te atmosfera vremena u kojem se radnja odvija, no to ne znači da teži realističkoj rekreaciji prošlosti i njezinih osobitosti. Mnogo više je zanima kako kroz doba Austen problematizirati aktualne teme iz suvremenosti, poput dinamika rodne moći ili klasnih podjela. Tu na scenu stupa i redateljica, koja svojim rukopisom nastoji što je više moguće oneobičiti fiktivnu zbilju.
Okvir priče ostao je isti. Emma Woodhouse (Anya Taylor-Joy) bogata je i pametna djevojka, no pomalo snobovski i ignorantno nastrojena prema okolini, koja je umislila da je dobra u ljubavnom spajanju osoba iz svoje okoline. Posebice je ponukana bračnim sjedinjenjem svoje guvernante – gospođe Taylor (Gemma Whelan), koja je pronašla dobrog bračnog partnera. Emma si prisvaja zasluge, pa odlučuje pomoći ljudima oko sebe, iako se u konačnici i sama nađe uhvaćena u zapletima koje je osmišljavala. Nezaobilazne su peripetije s pronalaskom bračnoga partnera Harriet Smith (Mia Goth), zatim ljubavnim simpatijama svećenika gospodina Eltona (Josh O`Connor), kao i balansiranju između Georgea Knightleyja (Johnny Flynn) i Franka Churchilla (Cullum Turner). Uz navedeno, sugerira djelo, dosada svemoćno zaokuplja protagonisticu koja si može priuštiti sve što poželi.
Tema braka i udaje jedna je od temeljnih u opusu Austen te je često bila provedena kroz prizmu razmatranja društvenih normi i vrijednosti. Stoga potraga za bračnim partnerom/partnericom mahom biva postavljena kao narativni okidač. Filmska priča ga preuzima, no nastoji ga prevrednovati kako bi bila prijemčiva kulturnoj klimi dvadeset i prvoga stoljeća, iako to ne čini previše hrabro. Scenaristica Catton je vrlo vješta u oblikovanju vrckavih dijaloga te verbalnih duela među likovima.
Zajedno s redateljicom uspjela je naslovni lik prikazati ambivalentno: njezinu dopadljivost, ali i ignorantnost te često klasnu neosjetljivost, čemu je pridonijela i vrlo dobra glumačka kreacija Anyje Taylor-Joy (Queen`s Gambit). Naslovna se junakinja jednostavno ne mora pod svaku cijenu svidjeti publici te uvijek biti dopadljiva. Emma oko sebe okuplja različito i šaroliko društvo u rodnom, klasnom i intelektualnom smislu te predstavlja socijalni kohezivni čimbenik. Izrazito je društvena, aktivna i vesela, predmet je interesa i fascinacije cijele zajednice. Da je u suvremenosti netko osmislio taj lik, bila bi zasigurno jutjuberica, zvijezda reality showa ili najvjerojatnije influencerica s velikim brojem pratitelja i štovatelja. De Wilde i Catton je u neku ruku na takav način i predstavljaju – kao protoinfluencericu u svijetu koji još ne poznaje medije koji će to zanimanje omogućiti i učiniti komercijalno isplativim. Ipak, dinamika rodnih odnosa iz predloška manje ili više ostaje nepromijenjena.
Dok gledate film, prva asocijacija koja pada na pamet je Marie Antoinette (2006) Sofije Coppole, u kojem je život (ne)slavne francuske kraljice prikazan na vizualno nekonvencionalan način, čime je redateljica vješto izbjegavala zamke povijesnog i biografskog filma te život i ostavštinu subjekta prikazala u drugačijem svjetlu. Doduše, kritika je ostala ponešto hladna na Coppolin zahvat. De Wilde se opredjeljuje za sličnu vizualnu ekstravagantnost, iako možda ne u tolikoj mjeri radikalnu kao Coppola, te potencira humor u predlošku.
Kostimografija i scenografija su oneobičeni kako bi se naglasila zatvorenost svijeta u kojem protagonistica živi jer ona malo toga shvaća o naravi društvenih odnosa izvan svoga društvenoga kruga. Stilizirana kostimografija također ima funkciju dodatne karakterizacije likova te odgovara njihovim intelektualnim, psihičkim, klasnim odrednicama. Direktor fotografije Christopher Blauvelt (Certain Women, The Disappearance of Eleanor Rigby) opredjeljuje se za svijetle i prodorne boje, dajući cjelini notu razigranosti i veselosti, čemu često pridonosi i dinamična kamera. De Wilde veliki naglasak stavlja na kretnje i geste likova, pa joj je fizički aspekt u glumačkim izvedbama bitan. On pridonosi potenciranju humora te zajedno s prethodno navedenim pridonosi farsičnosti cjeline, premda treba istaknuti da je priča ponešto neujednačeno vođena.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. ožujka 2021.
