Eskapistička regentska romansa
Bridgertonovi (Bridgerton), 2020., red. Julie Anne Robinson, Sheree Folkson, Alrick Riley, Tom Verica
-
Britanski regentski period od 1811. do 1820. u vrijeme vladavine princa regenta kao svojevrsnog v.d.-a mentalno oboljelog kralja Georgea III, doba je djelovanja Jane Austin – planetarno znane začetnice specifične forme ljubavnog romana kakvog su i stoljeće kasnije nasljedovale spisateljice poput primjerice Georgette Heyer (kod nas prevedena njena Čudesna Sophy /The Grand Sophy, 1950/), ali i brojnih inih epigonskih imena.
Pronositeljice su to kako gotovo pastoralne zone specifične delikatnosti i plemenitih nagnuća, restriktivnih suzdržanosti i samozatajnih tenzičnih čeznuća, tako jednako i prepoznatljivih tropa: kulturološkim društvenim skrupulama neprilagođenih, buntovnih i snažnih, emancipiranih romantičnih junakinja koje ne prihvaćaju brak iz interesa i misterioznih, nedostupnih, neminovno tituliranih fatalnih muškaraca, sve garnirajući raskošnim balovima, brojnim sitnim intrigama i spletkama, britkim dijalozima i s neminovnim hepiendom, u podlozi pritom nastojeći satirizirati i kritički preispitati visoko britansko društvo, usput centralizirajući upravo ženske likove i njihova psihološka stanja, kreirajući svojevrsni predšasni (no nikad stereotipiziran i pejorativan) slangovski chick-lit za ondašnje ali svakako i suvremene čitateljice.
Popularizaciji regentske romanse kao podžanra povijesnog ljubavnog romana, u 21. stoljeću pridružila se i Julia Quinn sa svojih devet bestselera o obitelji Bridgerton; uspješna producentica Shonda Rhimes prvi od njih – Vojvoda i ja (The Duke and I, 2000), u suradnji s Netflixom, izbacila je kao prvu sezonu serije Bridgertonovi, i ne sluteći izazvavši neslućen utjecaj i pravu poplavu regency-estetike (čak i u svijetu mode i makeupa – tzv. regencycore).
Pritom odlazi korak dalje, na sve znane nabrojane trope nakalemivši suvremene idiome i stvorivši eklektički anakronistički coming-of-ager u kojem skladno u harmoniji, kao u svojevrsnoj alternativnoj stvarnosti, pod pronicljivim okom tračerice Lady Whistledown, koegzistiraju, po race-blind casting ključu, razne rase, na balovima elegantnoj društvenoj kremi orkestar svira Billie Eilish, a progresivne tinejdžerice-feministice psuju i puše cigarete (takvim postupcima podsjećajući na još jedan zanimljiv i hrabar, uspješan iskorak jukstapozicioniranja naizgled nespojivog - Ponos i predrasude i zombiji /Pride and Prejudice and Zombies, 2016/ Burra Steersa).
Mnogi kritičari Bridgertonovima zamjeraju klišeiziranu predvidivost, auru trashy, čak i soft-porn jeftinog ljubića (neminovne asocijacije na 50 nijansi sive), plitkost sapuničaste melodramatičnosti telenovela, nezainteresiranost za referencijalnu povijesnu kontekstualizaciju, poglavito rasnog pitanja i kolonijalizma, no (i)ako to sve i jest točno, riječ je o djelu koje je unatoč manama lako voljeti, eskapističkom i rasterećenom, odličnog pitkog ritma, neumorno prpošnom, vrckavom postmodernističkom sarkazmu koje profesionalno i znalački koristi tzv. cliffhanger-navlakuše, motivirajući na sljedeće gledanje.
Zato se u gledateljstvu s nestrpljenjem očekuju nove sezone, jer kako je Quinn svaki svoj roman posvetila ljubavnom životu pojedinačnih članova obitelji, ostaje za nadati se da će onaj Colina i Penelope, kao najanticipiraniji od ponuđenih, biti predstavljen što prije kako se serija do četvrte sezone, kad bi ovaj par trebao biti u centru pozornosti, ne bi (dodatno) razvodnila.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2021.
