Refleksivno djelo naoko jednostavne tematike

Krhko, red. Tomislav Šoban, Hrvatska, 2020. godina

• 
  
  Međunarodni studentski filmski festival STIFF već se tradicionalno održava u Rijeci od 2014. godine. Usmjeren prvenstveno na studentske i debitantske kratkometražne filmove, festival okuplja filmaše na početku svojeg umjetničkog djelovanja, s raznih strana svijeta, pa tako i hrvatski filmaši imaju priliku za pokazivanje svojih video-uradaka. Jedan od njih je i Tomislav Šoban koji je dobio glavnu nagradu u kategoriji igranog filma potkraj 2020. godine – u studenome – kad se STIFF održavao, u online-obliku i uživo. Osim na tom festivalu, film je prikazan i nagrađen i na drugim festivalima – Pula film festival, Zagreb Film Festival i drugi.

  Krhko je priča o Almi, diplomiranoj glumici koja traži stan za iznajmljivanje i posao, a  njezina najbolja prijateljica odlazi živjeti u Belgiju. Može li priča biti životnija? Kao da ocrtava hrvatsku svakodnevicu u izvrsnoj glumačkoj izvedbi Maje Posavec, u kojoj je zaista teško pronaći posao i u kojoj mlade osobe odlaze iz zemlje u potrazi za boljim sutra. Krhko je svojevrsni životni isječak iz života Alme koja stoički podnosi suptilno prikazan pesimizam, ustajalost i stagnaciju hrvatskoga društva.

  
  
  U gotovo dvadeset i tri minute dana je slika i prilika hrvatskog društva na Alminom primjeru, no u toj je minutaži i slojevito ocrtan život protagonistice, one koja igra ulogu u ulozi, a opet traži svoju ulogu i svoje mjesto pod hrvatskim suncem, onim suncem kojeg u većini filma previše i nema, što će značiti često sivilo, tamu i svjetlost unutarnjih interijera, dok na početku i na kraju filma imamo prilike vidjeti sunčeve zrake, ili njegove naznake.

  Dakle, Krhko je priča o životu, život u priči ili priča u priči koja kroz zabašurenu društvenu prizmu u drugome planu daje neizrečenu studiju protagonistice, u prvome planu, koja je dio jedne veće cjeline, društva i sustava. Almu tako pratimo u iskušavanju raznih uloga – prilikom potrage za posao, zatim u potražnji stana te ujedno u odnosu s prijateljicom. S obzirom na sam festival koji okuplja debitante ili/i početnike, te naznaku u filmu „ADU 2019“, ne mogu a da se ne zapitam je li Šoban radeći ovaj film zapravo radio svoj završni/diplomski rad, pritom imajući pogled u daljinu, ono što ga čeka, te je ujedno režirajući Almin život zapravo kontemplirao i onaj vlastiti koji ga tek čeka nakon završetka Akademije.
  
  
  
  Ono što je vrlo zanimljivo i dobro izvedeno jesu planovi kamere u kojima Alma uvijek ispijajući kavu pored otvorenog prozora razgovara s prijateljicom i stoga gledatelj koji prati razgovor dviju prijateljica, ujedno može kroz taj isti otvoren prozor imati uvid u dubinu, u ovome slučaju dubinu svijeta i života te njegove cikličnosti u kojoj se uvijek nešto zbiva. Takvi planovi kamere sugeriraju situacijski kontekst te povezanost protagonistice s okolinom, tj. njezinu uklopljenost u sve ono što je okružuje. S obzirom na samu tematiku filma, mogli bismo reći kako se radi o prikazu kontemplacije života i njegove cikličnosti. Zamjetna je i kontrastna simbolika Alminog života s događajima u pozadini, te posebice događaja u kojem razgovara s prijateljicom a u dubini se primjerice događa kolaps starice. Upravo u tom nemilom događaju možemo iščitati simboliku (negativnih) događaja – što je zapravo negativno, sama smrt ili život na rubu, život u nestalnosti i traženju.

  Osim kamere u spomenutoj sceni, izvrsna je i u ostatku filma; svaki kut ili plan pomno je odabran i dobro izveden, a nikad posve predvidljiv, nego nudi promišljanje. Zanimljiva je uloga prizornog zvuka koji se često rastače, prelazi i povlači se iz one scene koja slijedi na onu scenu prije, a jednako tako se prelazi iz fikcionalnog svijeta glumice u onaj realni.

  
  
  Osim scene sa staricom, posebno je dobra tmurna i siva scena pred kraj filma s protagonisticom u parku. Vividne boje krošnja drveća te posve sivo nebo uz pjesmu govor su poetičnosti, ukras koji pridodaje značenju i simbolici tematike. Od ostalih scena, naglašena je posljednja scena u praznoj sobi sa zvukom treske, scena rušenja stabala, tj. grana drveća u dvorištu na početku filma, kao i uvodna scena prikaza Seljačke bune, a sve su simbolične i zaokružuju tematsko jedinstvo i nadogradnju filma.

  Krhko je izvrsno kratkometražno dramsko ostvarenje s coming-of-age elementima, vješto izvedenom unutarnjom fokalizacijom, a daje pogled na protagonisticu koja je u potrazi za svojim označivačko-društvenim identitetom u svijetu i društvu. Ovo je film koji svakako zadire u neka opća pitanja i egzistencijalističku tematiku na suptilan i poetičan način, no istovremeno na pristupačan i jednostavan način, te nudi prostor za promišljanje. Drugim riječima, naoko jednostavna tematika izvrsno je obrađena, te je zaodjevena svim elementima izvrsnosti, što će značiti da, uzevši sve u obzir, filmu Krhko nesumnjivo možemo dati pečat izvrsnog artističkog ostvaraja hrvatskog režiserskog potencijala.

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2021.

Piše:

Ervin
Pavleković