„Coming home is terrible
whether the dogs lick your face or not
whether you have a wife
or just a wife-shaped loneliness waiting for you. (…)“
(Bonedog, Eva H.D., I'm Thinking of Ending Things)
Briljantan postmodernistički mind-gamer pervazivno mračne melankolije, I'm Thinking of Ending Things (nastao prema romanu Iana Rieda) najnoviji je uradak prepoznatljivog, distinktivnog auteura u najmanju ruku stimulativne ako ne i provokativne stvaralačke poetike, preciznog seciratelja rezistentnih intelektualnih neuroza i gorljivog poklonika solipsističkih mentalno-asocijativnih tijekova - Charlieja Kaufmana. I koliko god dosad njegovi scenaristički (il)i redateljski uraci (Vječni sjaj nepobjedivog uma, Biti John Malkovich, Adaptacija) bili rezervirani za art, filmofilsku publiku, novim djelom otišao je korak dalje i isporučio ne samo svoj najbolji film dosad, nego po meni i ujedno uvjerljivo najbolji film prošle godine, kreiravši ultra-koncentriranu i beskompromisnu, destiliranu kaufmanesku. Umjetnost je to koja poziva na višekratno gledanje, koja u prvom redu preplavljuje i apsorbira atmosferičnošću, čak i kad je samo aluzivna i neuhvatljiva, neotkrivena interpretacijama dokraja i čije recenzističko apriorno otkrivanje radnje neće spoilati nevjerojatan užitak gledanja.
Izmještenost junaka iz preciznog temporalno-spacijalnog kontinuuma evocira i gledatelju hinta svojevrsnu nadrealnost dijegetskog; ipak, ova ljupko hermetična snježno-zimska tročinka o (1) putovanju mladog para k farmi, (2) boravku na istoj (posjet mladićevim roditeljima) te (3) povratnom putovanju, jednako bi u srži mogla biti i interna mentalna reminiscencijska lamentacija umirućeg domara zametenog u mećavi, čime bi se film komotno mogao promatrati kao monodrama s jednim jedinim likom (i njegovim predsmrtnim ruminacijama) i jednom jedinom prolongiranom scenom umiranja (i time vrlo na tragu Jarmuschevom Mrtvom čovjeku).
Mnogo je indikatora koji upućuju na to: naizgledna nositeljica radnje, čiju struju svijesti pratimo, stalno neznatno mijenja verzije sebe - ime (Lucy, Louisa), frizuru, odjeću, zanimanja (slikarica je, gerontologinja, studentica kvantne fizike, pjesnikinja, konobarica), ali i personalnost; mladićevi roditelji kao kakvi somnambulni mrtvi, bića-uspomene, kontinuirano i posvemašnje nelinearno stare i pomlađuju se; maestralan prizor kupnje sladoleda bizarno je fantazmagoričan; unutar filma ubačen je isječak sentimentalne melodrame s fake-Zemeckisovim potpisom; tu je i ničim izazvana baletna točka; i sam naslov multiplo je interpretativan (može značiti prekid ljubavne veze, ali i skončavanje života); ne zaboravimo ni sustavnu, naglašeno diskurzivnu citatnost (od Wildea i Withmana, mjuzikla Oklahoma!, kontroverzne pjesme Baby, It's Cold Outside preko Howardovog Genijalnog uma i Johna Nasha do prave pravcate filmske kritike Pauline Kael o Cassavetesovoj Ženi pod utjecajem, primjerice), toliko nasuprotnu asocijativnosti tijekova svijesti.
Pritom za navedenom eksplicitnom citatnošću, tim omiljenim postmodernističkim postupkom, nimalo ne zaostaje niti ona indirektna, koja evocira kako chrismarkerovsku preokupaciju konfuznom fragilnošću sjećanja (i kultni Sans soleil), tako i ionescovske apsurdističke antikomade-parabole, nadasve nekonvencionalnih avangardnih postupaka - poput miješanja perspektiva, unutarnjeg i vanjskog glasa, abrupcijskog prekidanja rečenica, namjernih non sequitur sofističko-logičkih greški, samo naizgled lišenih smisla, te se aristotelovskim rječnikom rečeno, može reći da je i I'm Thinking of Ending Things svrhovit, sjetan, namjerno isprovociran, vrhunski sofizam nastao kao produkt stvaralačke poetike redatelja, a nikad nenamjerni paralogizam.
Stoga je posvemašnje nemoguće govoriti o najjačim aspektima ovog djela, jer je baš sve izvanserijsko, proizvod sretnog kairos-trenutka - specifični kutovi snimanja u fotografiji Lukasza Zala koja kao da začudnom no uvijek uznemirujućom statičnošću zrcali stupornost smrti, ali i misli (kao jedine prave realnosti djela); moćna montaža Roberta Frazena; retro-format slike; produkcijski dizajn dekoracijskih florealnih ornamentacija williammorrisovskih tapeta Molly Hughes što priziva zagušljivost i klaustrofobiju; režija u kojoj je Kaufman nadmašio samog sebe i dosegao apsolutan plafon.
Svaki i najmanji detalj potporanj ima u izuzetnim glumačkim izvedbama dvaju vrhunskih mladih glumaca, dostojnih najznačajnijih nagrada – minimalističkog, hoffmanovskog Jesseja Plemonsa i poglavito intuitivne, besprijekorne Jessie Buckley, koji su filozofičan i zakučast Kaufmanov svijet o vremenu kao konstruktu i o čovjekovoj osamljenosti i nemogućnosti komunikacije, iznijeli kao čeznutljivu i sjetnu, bezvremenu i bremenitu, celoluidnu mračnu poeziju.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. veljače 2021.
