Svrhovito provokativan redateljski debi

Sveta Maud (Saint Maud), 2019., red. Rose Glass

• 
  
  Dugometražni prvijenac intrigantne Rose Glass izuzetno je uspjela, redateljski formirana i elegantna mješavina dramatske psihološko-karakterne studije i artističnog horor-trilera, konstantnog suspensno-paranoidnog ritma i vrhunske, snažne, promišljene kamere Bena Fordesmana u uskoj sprezi s klaustrofobično-zagušljivim produkcijskim dizajnom Pauline Rzeszowske (koji priziva maestralnu baroknu dezintegraciju Smrti Loiusa XVI. /La mort de Louis XIV, 2016/ Alberta Serre, ali i ritualno shomersko Bdijenje /The Vigil, 2019/ Keitha Thomasa nad mitologijskim dybbukom), te s iznimnim ulogama Morfydd Clark i Jennifer Ehle.

  Clark kao naslovna Maud intenzivno i sugestibilno transcendira potonuće u ludilo svoje psihološki fragilne sestre za palijativnu skrb fanatično opsjednute svojevrsnim mesijanskim kompleksom, stalno na rubu između berninijevske afektivne histerije ekstatičnog eshatološkog vizionarstva, Da Voragineovog pobožnog santa-pazzijevskog direktnog božjeg poslanstva sa trapljeničko-sanktifikacijskim tendencijama i psihotičnih egzaltacijsko-deluzijskih intenzivno nasilnih distorzija (fascinantno dramatično ulovljenih kamerom u kadru Maudina obožavanja raspela, u kojem joj se oči krijese poput žeravica kakvog natprirodnog, demonološkog entiteta).
  
  Ovoj ekstraordinarnoj, spektakularnoj anti-junakinji antitezu predstavlja kompleksna umiruća glamurozna, cinična, avangardna bivša plesačka zvijezda Amanda u interpretaciji vrsne Jennifer Ehle (vrlo nalik mladoj Meryl Streep).

  
  
  Pritom takvo opozitno antonimsko supostavljanje dviju žena evocira medijevalne dijaloške didaktične književne forme prenja o lamentacijskim prijeporima i nadmetanjima personificiranih Duše i Tijela kao atagonističnih dualnih kategorija materijalnog i duhovnog, kreposti i grijeha, uzvišenog i karnalnog, vječnog i prolaznog, Dobra i Zla, pri čemu se u filmu ona odvijaju na dvojakoj razini – kako između Maud (Duša) i Amande (Tijelo), jednako tako i unutar same Maud, i to kao neizdrživa, neminovno destruktivna psihološka napetost i razapetost na obje dijametralno suprotne razine.
  
  (U hrvatskoj glagoljskoj književnosti najistaknutije mjesto takve tematizacije usuda nakon smrti u prenju zauzima snoviđenje Videnije svetago Brnarda kako vidi karanije duše s tjelom iz Oxfordskog zbornika, 15.st.)
  
  
  
  Pritom je Glass manje zainteresirana zauzimati religijske stavove ili iznositi mišljenja oko opasnosti fanatizma kao takvog, čak i samog pitanja spiritualne krize; radije naime prezentira neuobičajenu perspektivu pripovijedanja sa strane psihički rastrojene persone, koja bi da je ispričana iz perspektive žrtve, bila još jedan triler o stalkeru; time prinoseći brojne slojeve značenja svom malom, ozbiljnom i inteligentnom, svrhovito provokativnom debiju koji daje obećavajuću nadu u budući rad ove nesporno distinktivne redateljice.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. veljače 2021.

Piše:

Katarina
Marić