Konvencionalnost strukture i predvidivost narativa

The Dig, 2021., red. Simon Stone



  • Arheološka istraživanja na Sutton Hoou u Suffolku, koja su započela 1939. godine, kada su ujedno rezultirala najvećim otkrićima, predstavljaju jedan od najpoznatijih takvih pokušaja u novijoj britanskoj povijesti. Rezultirala su vrijednim saznanjima o ranijem srednjovjekovnom razdoblju na tom otoku. Sve je inicirala dobrostojeća udovica Edith Pretty, koja je zajedno s pokojnim suprugom kupila imanje na kojem su postojali tragovi drevnih pogrebnih rituala. Neposredno prije početka Drugoga svjetskoga rata inicirala je istraživanja, koje je u početku predvodio lokalni samouki arheolog Basil Brown.

    Nakon što je priča postala složenijom no što se u početku činilo, u proces se uključio Britanski muzej te poznati arheolog Charles Phillips, koji je na projektu angažirao niz znanih imena poput Cecily Margaret Guido i Stuarta Piggotta. Slobodnu književnu obradu arheološkoga poduhvata ponudio je John Preston u romanu The Dig iz 2007. godine, koji su potom australski redatelj Simon Stone (The Daughter) i scenaristica Moira Buffini (Byzantium) adaptirali u istoimeni dugometražni igrani film, još jednu Netflixovu akviziciju u potencijalnom lovu na nagrade.



    Filmski The Dig, nastao u britanskoj produkciji, vrlo slično književnome predlošku, slobodno barata povijesnim činjenicama te tijekom istraživanja Sutton Hooa. Drugim riječima, gledatelji s arheološkim fetišima zasigurno nemaju što tražiti u ovome ostvarenju, kao ni oni koji su skloni povijesnim naracijama te vjernosti u prenošenju istih. Simon i Buffini preuzimaju okvir priče: poziv gospođe Pretty (Carey Mulligan ) Basilu Brownu (Ralph Fiennes) da dođe u izvidnicu i potom njegovo posljedično angažiranje te u konačnici uključivanje Charlesa Phillipsa. Unutar toga, a u ime stvaranje dinamičnih odnosa među likovima, slobodno se pristupa brojnim ličnostima.

    Primjerice Guido, koja je tada bila u braku s Piggottom, prikazana je kao neiskusna i nesigurna mlada istraživačica, u nesretnom bračnom odnosu sa suprugom koji je prikriveni homoseksualac. U stvarnosti je Guido imala mnogo više iskustva te je već na glasu bila kao perspektivna i sposobna arheologinja, dok je njezin brak s Piggottom potrajao do pedesetih godina prošloga stoljeća te ga nije napustila zbog Prettyna rođaka Roryja Lomaxa (Johnny Flynn), koji je u potpunosti fiktivan lik, izmišljen da bi cjelina dobila romantičnu notu kroz mogućnost razvijanja ljubavne priče.

    Narav spomenutih promjena je znakovita jer gledatelja odmah upućuje u namjere redatelja i scenaristice. Povijesna tema koja se obrađuje, a koja je važna za britansku kulturu, djelu će dati određenu težinu i ozbiljnost jer se razmatraju neki od ključnih događaja po nju u dvadesetom stoljeću. Sve se to odvija u osvit velike društveno-političko-povijesne krize: nad životima likova, osobnim i profesionalnim, lebdi bauk Drugoga svjetskoga rata. O njemu mahom saznajemo preko reakcija likova te iz sredstava javnoga informiranja, napose radija.

    Unutar takvoga povijesno-društvenoga okvira postavlja se priča s provjerenim receptom. Sposoban lik s društvene periferije dobiva priliku života za dokazivanje, no ona mu nepravedno biva oduzeta zbog toga što je netko utjecajniji, s boljom poslovnom i društvenom te obrazovnom pozadinom, prisvaja za sebe gonjen častohlepljem. Lik s margine je Basil Brown, a sustav je inkarniran u liku arogantnog arheologa Charlesa Phillipsa, profesora s Cambridgea, koji u neukom provincijalcu vidi tek smetnju koju valja ukloniti kako bi povijesna slava pripala profesionalcima. Iako je rad na projektu u konačnici rezultat kolektivne participacije, Brown ga je započeo te je došao do inicijalnog otkrića, no za to nije dobio zasluženo priznanje. Film tako posredno igra na gledateljima uvijek prijemčivu kartu borbe pojedinca protiv moćnoga sustava. 

    Unutar navedene teme, Stone isprepliće životne situacije nekoliko likova: bolesne Edith te njezina odnosa sa sinom, nezadovoljne Peggy Piggott, potisnutoga Stuarta Piggotta, veseloga Roryja Lomaxa, ambicioznoga Phillipsa. Svatko od njih ima svoje nedaće te pozadinske priče koje se tijekom fabule ispresijecaju. Pritom je spomenuto odstupanje od biografija i povijesnih činjenica također rezultat nastojanja da se životne putanje likova učine uzbudljivijima i nepredvidljivijima, a time i gledateljima atraktivnijima, ali i da se otvori određena problematika i tematika.



    Primjerice, Brownova priča služi da bi se postavila klasna problematika jer njegova zanemarenost prvenstveno je rezultat porijekla i socijalnoga statusa u društvu opsjednutom klasnom hijerarhijom. To je dobro dočarano kroz njegov odnos s Edith, putem koje se uvodi rodna problematika te se razmatra drugi niz hijerarhija. Kako i sama priznaje, bila je primljena na Sveučilište u Londonu, ali joj otac nije dopustio pohađanje. Njezina naklonost prema Peggy (Lily James) rezultat je činjenice da je potonja uspjela dobiti sveučilišnu naobrazbu, ali i dalje mora djelovati unutar izrazito mizogine profesionalne zajednice, što je podcrtano odnosom Phillipsa pa i samoga supruga naspram nje. Nažalost, ove su teme tek naznačene i ocrtane u light maniri kako se pažnja gledatelja ne bi odveć odvlačila od humornih i emocionalnih aspekata cjeline.

    The Dig vizualno je dopadljivo i lijepo snimljeno djelo, ponešto konvencionalne i predvidljive strukture te vrlo dobrih glumačkih kreacija Carey Mulligan, Ralpha Fiennesa i Lily James, no ne i mnogo više od toga. Ostavlja dojam neusredotočenosti jer Stone nastoji uvesti u razmatranje priče previše likova, a time se gubi fokus s primarne.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. siječnja 2021.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji