Intiman spoj umjetnosti i života

O jednoj mladosti, 2020., red. Ivan Ramljak



  • Ima li u životu jače snage od – mladosti? Od njezine neutažive žudnje i želje? Od njezina strastvenog prepuštanja svemu onom što čini – život? Živućeg bivanja (Nietzsche) ili živstvovanja? A gdje to živstvovanje ispunjava svoju svrhu? U prijateljstvu! U privrženosti prijatelja. Philia jest ljubav između prijatelja, koja u formativnom razdoblju mladosti nadmašuje ostale oblike ljubavi – eros i agape. Morbidno(?), ali neumitno, sve na koncu završava u cikličkom usudu… smrti.

    O rađanju, razvijanju, slavi i užitku prijateljstva, pa onda o njegovu polaganu nestajanju i konačno gašenju – s ultimativnim dovršetkom u smrti – govori dugometražni, samostalni prvijenac Ivana Ramljaka O jednoj mladosti (2020). Samostalni debi? Pa i ne baš… Jer, ustvari, radi se o filmu dvojice autora. Naime, Ramljak i Marko Čaklović bili su nerazdvojni prijatelji koji su se u formativnom dobu sazrijevanja, kroz nekih pet godina, družili – svakodnevno. Kako narator spominje, uvijek je između njih dvojice postojao nepisani dogovor da će jednom snimati filmove u kojima će Ivan biti redatelj a Marko snimatelj. Bilo je to poslanstvo i amanet kojemu se Ramljak ovim filmom vraća.

    Film se sastoji od raznolikog video i fotografskog materijala. Svojevrsni je to žanrovski hibrid kojega bih nazvao melankoličnim, eksperiment-dokumentom. Trinaest godina nakon prijateljeve smrti, Ramljak nas želi podsjetiti da je postojao onaj tko je u njemu, ali i u drugim bliskima ostavio dubok trag. Nakon vhs-uvoda sa snimkom iz 1999., u kojemu dvojica prijatelja na commodorcu dostižu 16. level poznate igrice, filmom se nižu crno-bijele fotke. Naime, Marko Čaklović je iza sebe ostavio 15 tisuća negativa. I to kakvih! Selektirajući to blago, redatelj od O jednoj mladosti stvara nevjerojatnu dojmljivu cjelinu. U filmu pričaju oni kojima je Marko puno značio. Tu su, osim Ivana R., najprije djevojka Marcela, zatim sestra Nevena, kasnija cura Vedrana, da bi posljednje Markove dane reminiscirao i Sebastijan. Sa svim ovim fotografskim kolažem, praćenim iskazima spomenutih u offu, uspjelo se nadopunjuje i povremeni video-materijal što su ga frendovi zajednički snimili uglavnom tijekom kasnih 90-ih. To cjelokupnu vizualnu fakturu filma čini zavodljivim kino-amalgamom.

    Međutim, ono što najviše plijeni pisca ovih redaka, ozračje je filma. Doista… kroz montažni ritam O jednoj mladosti provlači se nostalgija i nepovratnost protijeka vremena. U doba kada nam je budućnost vrlo izgledno siva, ili kričavo-šareno dizajnirana u vidu digitalnih platformi, crno-bijela faktura foto-snimke u sebi sadrži osebujnu oreolu medija koji je – prema Benjaminu primjerice – prvi raskinuo s „auratskim karakterom umjetničkog djela#. Jer, film nastaje iz fotografije. Zaustavljen trenutak u vremenu, tj. punctum, onaj je moment koji sobom nosi magiju. Ta će čarolija, kasnije, i pokrenuti sliku. (Uostalom, remek-djelo Chrisa Markera La Jetée iz 1962. ima temelj u toj magiji.)  



    Tko je bio Marko Čaklović? Ponajprije, bio je to vrlo talentiran mladi čovjek. Bavio se radijskim slaganjem glazbe u Radiu Student, bio je DJ u zagrebačkim klubovima, a kasnije je postao i jednim od pionirskih VJ-a na ovim prostorima. (Također, u ZKM-u je svojedobno auditivno-vizualno uobličio Anu Karenjinu). Ipak, primarno bio je nevjerojatno nadareni – fotograf. Kroz svoj je fotić, svjetlopisom ispričao i osebujnu, navlastitu pripovijest o svojemu naraštaju. Mnogi će njegovi poznanici – ali i oni nepoznati ljudi, pa i stvari s fotografija (zanimljiv su mu motiv bile i igračke koje je često snimao!), biti svjedocima da je Marko imao „ono nešto“, je ne sais quoi. Do svoje prerane smrti, uspio je u drugima izazvati onaj filozofijski thaumazein, čuđenje koje potiče na misao. Ali, nitko od sugovornika iz filma nije uspio shvatiti njegov Weltschemerz.  Zašto je Marko uvijek, kada mu je bilo najljepše u životu, otišao? Pobjegao? Pa tako i do svog konačnog bijega onkraj. (Nađen je mrtav 2006. u stanu nepoznate žene, a ubitačan je spoj, navodno, činila mješavina horsea i gina.)  U sebi je nosio crni, mračni dio duše. A duša? Postoji li ona uopće? Pa, držim da je O jednoj mladosti dokaz baš tomu! Ramljakov (ali i Čaklovićev!) film nosi u sebi onu nedokučivu duševnost. (Bosanci bi tomu rekli… sevdah!) 



    Iako žanrovski nečist, ovaj film je u punom smislu dokument jednog odrastanja. Odrastanja i sazrijevanja kroz – prijateljstvo. Dokumentarni film, kao rodno-temeljni oblik slikopisa, u sebi nosi onaj moment što umjetnost spaja sa životom. S druge strane, montaža, kao izvorni artistički habitus kina kao takva, daje autorski impuls tvari i formi. O jednoj mladosti izrasta iz ovih premisa. Kada bih trebao usporediti dojam što ga je na autora ovih redaka ostavio Ramljak/Čaklovićev film, onda mi se nameće usporedba s jednim, također ultimativno melankoličnim kino-iskazom. Naime i Generacija 68 Nenada Puhovskog (2016.) nostalgična je posveta svom naraštaju. U filmu O jednoj mladosti btw, Ramljak se izmiče napasti spomena pjesme Josipe Lisac – govori se, pak, o generaciji koja je svoj hedonistički vrh imala u (revizionističkim) 90-ima. No, zanimljivo, film se ni jednom riječi niti slikom ne osvrće na socio-, a kamoli politički moment HR! Ovom kino-uratku habitus je isključivo i jedino u intimi.

    Dosljedno se pridržavajući svoje autorske perspektive, time si pribavlja i koherentnost. Ima i nekoliko izuzetno mi dojmljivih sekvenci. Jedna je takova u kojoj ekipa u legendarnoj Ramljakovoj Reno-četvorci kruži oko Džamije. Zanimljivo eksperimentirajući s ničeovskim „vječnim vraćanjem jednakoga“, protagonisti filma evociraju mi jedan prostor u gradu uz kojeg imam osobne uspomene. Kod njih se radi o Kinu Prvi Maj Zabranjenog pušenja, a meni se uz taj prostor središta Trga žrtava fašizma veže naslovnica Filigranskih pločnika. Također, film ni u jednom trenutku ne sklizne u patetiku, a većim dijelom svog trajanja ostavlja dojam iskrenosti.



    O jednoj mladosti
    najbolji je HR-film kojeg sam vidio kroz (po)duže razdoblje. Njegove su vrijednosti onkraj zanatskih vrlina ili pak nekog profi-métiera. Radi se o osobnoj posveti snazi samoga života. Omaž je to Marku Čakloviću, ali i onome što besmrtno spaja sve nas - Prijateljstvu! Zaključujem napis linkom i sjećanjem na svog nepreželjena frenda. Gloria pro amicitia!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. siječnja 2021.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji