Nemaštovito propitivanje humanosti, kajanja i pamćenja u svijetu koji je izgubio uporište
The Midnight Sky, 2020., red. George Clooney
-
Danas postoje nebrojeni priručnici koji vas mogu pokušati naučiti ili podučiti kako da uspješno napišete sve u čemu se želite okušati – u rasponu od filmskoga scenarija, scenarija televizijske serije, različitih žanrovskih romana pa do pjesama ili drama. Produkt su američke kulture te njezine opsjednutosti uspjehom, a on je mjerljiv te svodljiv na formule u koje će vas uputiti uspješni profesionalci, koji će na taj način i sami ponešto zaraditi. Sve etape do ideje do prodaje mogu biti pažljivo osmišljene i shematizirane. Pritom se tekst – bilo da je riječ o scenariju ili književnom djelu, može matematički raščerečiti na sastavne dijelove, jer sve je na kraju stvar formule u kojoj sastavni dijelovi grade cjelinu. Stvaranje je pritom svedeno na beskonačne nizove permutacija pa je rezultat originalniji koliko permutacije uspijevaju biti neočekivanije, odnosno manje predvidljive i konvencionalne.Uzmimo za primjer dva žanra. Prvi je postapokalipsa. Određeni, često nenadani i iznenađujući događaj uzrokuje urušavanje nama poznatih civilizacijskih i kulturnih obrazaca, ljudi bivaju lišeni zaštite društvenih institucija te prepušteni sebi u nastojanju da prežive u novom neprijateljskom svijetu, gdje se malobrojni preživjeli bore oko ograničenih resursa. Pritom je cilj redovito i isključivo puko preživljavanje, uz nastojanje da se ne izgubi humanost. Klasična struktura podrazumijeva izoliranoga protagonista, često bolesnoga, pa je njegovo vrijeme djelovanja ograničeno, koji nastoji preživjeti što je dulje moguće. On se nalazi u svojevrsnoj potrazi koja bi trebala rezultirati spasenjem ili smrću. Junak katkad ima pratnju. Nju može činiti kućni ljubimac poput psa ili pak dijete, što u potonjem slučaju dodatno komplicira situaciju. Romanopisac ili scenarist pritom treba djelovati unutar ovako postavljenoga okvira te na navedeni kostur napraviti nadogradnju kako priča ne bi djelovala odveć poznato, predvidljivo ili klišeizirano.
U drugom slučaju kao primjer uzet ćemo space operu kao podžanr znanstvene-fantastike. Obično se susrećemo sa skupinom astronauta koja putuje letjelicom u udaljene dijelove svemira kako bi ih istražila, najčešće u potrazi za novim oblicima života. Putovanje je nepredvidljivo, a posebice veliku kušnju predstavljaju nepregledna svemirska prostranstva koja su ostala neistražena jer u njima brojne opasnosti vrebaju. Posljedično, letjelica često biva oštećena, što smanjuje mogućnosti posade da se uspješno vrati na Zemlju s misije. Pritom se učestalo javljaju još dvije situacije. Određeni astronauti povezani su emocionalnim odnosima, što često stvara napetosti tijekom putovanja. Nakon što svemirsko prometalo doživi određena oštećenja, nekoliko astronauta treba izaći iz sigurnosti vozila kako bi saniralo štetu, no redovito netko biva ozlijeđen i/ili umire. Kao i u slučaju postapokalipse, tako i ovdje uspješnost priče ovisi koliko su autori spretni u balansiranju između dobro mapiranih područja priče.
Film The Midnight Sky koji redateljski potpisuje George Clooney, a ujedno tumači i glavnu ulogu, građen je od dviju narativnih linija koje teku naizmjence te se međusobno zrcale, iako njihov odnos nije scenaristički najspretnije izbalansiran. Stoga gledatelj ima dojam da gleda dva filma koja su nespretno povezana u jednu nekoherentnu cjelinu. Pritom fabularna kombinatorika djeluje kao da je rađena na temelju netom navedenih žanrovskih primjera.Prva je vezana uz kontekst postapokalipse. Teško bolesni protagonist Augustine život je posvetio proučavanju svemira nauštrb interpersonalnih odnosa te nakon neobjašnjenoga kataklizmičkoga događaja koji pogađa život na Zemlji, ostaje sam na Arktiku. Situacija priziva nebrojeno puta korišten motiv posljednjeg čovjeka na zemlji, no postapokaliptična kao i ledena pustoš ujedno je odraz njegove egzistencije te emocionalne neispunjenosti. Nije teško pogoditi: protagonist pronalazi dijete, djevojčicu Iris (Caoilinn Springall), koja njegovu životu daje novu dimenziju te zrcali psihološku dimenziju priče, što se manifestira kao grižnja savjesti zbog odnosa s vlastitom kćeri. Istodobno druga narativna linija prati svemirski broj Aether, koji se vraća s misije s Jupiterova mjeseca, koji predstavlja posljednju mogućnost čovječanstva za preživljavanje. Posada stupa u kontakt s Augustineom te shvaćaju da se nemaju gdje vratiti. Pritom doživljavaju nesreću u neistraženom dijelu svemira, koja teško oštećuje letjelicu.
Nije zaista teško primijetiti da Clooney i scenarist Mark L. Smith (The Revenant) (pre)obilato koriste prepoznatljive fabularne i žanrovske obrasce. Slično je činila i spisateljica Lily Brook-Dalton u romanesknom predlošku Good Morning, Midnight (2016), no filmski je dvojac priču dodatno ogolio pa u konačnici ništa osim općih mjesta nije ostalo. Prva arktička narativna linija spora je i monotona, s odveć ozbiljnim glavnim protagonistom u odveć ozbiljnoj situaciji, gdje malo humora, da priči podari živosti, ne bi bilo naodmet. Problem je što je povezivanje protagonista i djeteta ostalo na razini općega mjesta te ne pridonosi razradi psihološke dimenzije lika, što je bila očita namjera. Stoga je spomenuta narativna linija poprilično antiklimaktična te ne vodi nikuda - kako na akcijskoj, tako i na psihološkoj ravni. Sličan problem evidentan je i u drugoj narativnoj liniji koja prati utabani fabularni obrazac space opere te ne uspijeva unijeti niti jedan originalan te neočekivan trenutak u priču, dok su likovi svedeni na nebrojeno puta korištene tipove.
Clooney i Smith očito nisu željeli da im djelo bude još jedna visokobudžetna CGI postapokaliptična atrakcija te su na umu vjerojatno imali mnogo ambicioznije uzore poput Solarisa. Nažalost, The Midnight Sky izgleda upravo vrlo skupo i produkcijski raskošno, no krajnje predvidljivo i prazno, prilikom čega su likovi i njihovi odnosi ostali više skicirani nego razvijeni. Djelo bi željelo propitivati humanost, kajanje, pamćenje u svijetu koji je izgubio uporište, što može funkcionirati kao prikrivena referenca na pandemijsku 2020., no navedeno iziskuje maštovitiju scenarističku obradu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. siječnja 2021.
