Nostalgična posveta starom Hollywoodu
Mank, 2020., red. David Fincher
-
Jedna od dugovječnih holivudskih kontroverzi je ona vezana uz autorstvo scenarija glasovitoga Građanina Kanea (1941) Orsona Wellesa. Ostvarenje koje se danas često nalazi na vrhu lista najboljih filmova svih vremena nije instantno imalo reputaciju koju uživa danas, a i ondašnji holivudski establišment nije blagonaklono gledao na inovativno ostvarenje koje je jednim dijelom šibalo po njemu i njegovim navadama. Posebice je turbulentan bio odnos redatelja te uglednoga scenarista Hermana J. Mankiewicza, što je preraslo u sukob oko autorstva samoga scenarija, a koji je tijekom narednih desetljeća bio predmetom različitih interpretacija i rasprava. Kao činjenica ostaje da je Građanin Kane od devet nominacija za Oscara dobio tek jednoga i utješnoga – za najbolji originalni scenarij, prilikom čega koautori nisu nazočili ceremoniji dodjele. Mankiewicz je do kraja svoga nedugoga života (preminuo je u 55. godini od posljedica alkoholizma) ustrajao u tvrdnji da je on jedini i isključivi autor scenarija Wellesova filma te da je posrijedi najbolji tekst što ga je napisao.
Scenarij u nastanku te njegov tvorac u središtu su biografskoga ostvarenja Mank, što je nadimak glavnoga protagonista, koje potpisuje David Fincher prema scenariju svog oca Jacka Finchera. Unazad trideset godina ovaj se filmaš nametnuo kao jedan od najsvestranijih holivudskih autora, koji je volio razmatrati mračne predjele ljudske psihe te boljke suvremenoga čovjeka, no isto tako je u svojim projektima znao neobično vrludati. Izvrsni trileri poput mračnoga Sedam (Seven, 1995) ili egzistencijalističkoga Zodiaca (2007), analize postmodernoga stanja poput Kluba boraca (Fight Club, 1999) i Igre (The Game, 1997) ili suvremenih kulturnih borbi kao u Društvenoj mreži (The Social Network, 2010), izmjenjivali su se sa zabavljačkim ostvarenjima kao Soba panike (Panic Room, 2002), The Girl with Dragon Tattoo (2011) i Nestalom (Gone Girl, 2014), ali i negledljivim holivudskim ljigama poput Neobičnoga slučaja Benjamina Buttona (The Curious Case of Benjamin Button, 2008). Fincher je tako želio biti sve – od holivudskoga vizionara do novoga Rona Howarda, a to se nije uvijek najbolje slagalo. Gdje onda u njegov opus smjestiti Manka?
Odgovor bi bio negdje između. Recentno mu ostvarenje svakako djeluje kao nostalgična posveta starom Hollywoodu. Čaroban svijet filma, događaji iza kulisa, studijski moguli, redatelji i scenaristi, raskošne zabave i bakanalije u turbulentnom dobu svjetske gospodarske krize te pod prijetnjom Drugoga svjetskoga rata progovaraju o sustavu koji je unepovrat prošao. Fincher vrlo živopisno rekreira stari Hollywood, njegovu dekadenciju i ekscentričnost, a naslovni lik predstavlja aktivno središte putem kojega se u suodnos dovode različiti pojedinci, skupine te suprotstavljene društvene i ideološke smjernice. Naspram često isticane ispraznosti filmskoga, odnosno studijskoga sustava i njegove zvjezdane hijerarhije kao mjesta eskapizma na kojem se proizvode iluzije za široku konzumaciju, redatelj postavlja Hermana J. Mankiewicza (Gary Oldman).
Posrijedi je visokoobrazovani i načitani pojedinac, koji u Hollywood dolazi iz novinarskih i kazališnih voda, koji se ne uklapa sasvim u sustav unutar kojega nastoji djelovati. Time on postaje još jedan od Fincherovih izopćenika i autsajdera, iako se navedeno ponešto odveć konvencionalno sagledava kroz prizmu njegove strasti za ispijanjem većih količina raznih alkoholnih pića. Gary Oldman u izvrsnoj glumačkoj kreaciji uspijeva prikazati tu dvojnost protagonistova karaktera: njegovu umješnost s riječima, empatiju, satiričnost, erudiciju, nježnost i razumijevanje prema ljudima do kojih mu je stalo, ali s druge stane i problematičnu stranu, neuklopljenost. Stoga se djelo ispod plašta evociranja klasičnoga Hollywooda bavi tematiziranjem jedne mučne i opterećene svijesti, a spomenuto nas dovodi do onih preokupacija koje su Fincheru ipak najprimamljivije. Uz Oldmana treba spomenuti i izvrsne glumačke kreacije Charlesa Dancea, Amande Seyfried i Arlissa Howarda.Stoga Manka ne bi trebalo shvatiti kao pravi ili klasični biopic. Cilj mu nije prikazati jedan razvojni životni put u njegovoj cjelini i zaokruženosti te se istodobno baviti privatnim i profesionalnim aspektima protagonistove egzistencije. Narativna sadašnjost stoga je svedena na svega nekoliko godina, koliko je trajao proces stvaranja, odnosno pisanja i oblikovanja scenarija Građanina Kanea kao Mankiewiczeva krucijalnoga doprinosa svijetu filmske umjetnosti. Taj je vrijeme kontrapunktirano u formi analepsi koje prikazuju protagonistovu prošlost, ali ne u razvojnoj maniri. Posrijedi su segmenti njegove prošlosti kojima nije cilj ponuditi zaokruženu sliku osobne povijesti, nego prvenstveno imaju psihološku funkciju. Mnogo više od autorstva scenarija Građanina Kanea, Finchera zanima struktura ličnosti i psihologija samoga scenarista te nedaće s kojima se bori i suočava.
Strukturno i vizualno djelo je dopadljivo oblikovano. Snimano je u crno-bijeloj tehnici, oštrih kontrasta, kao svojevrsni pastiš Kaneove fotografije, ali i kao sredstvo karakterizacije, sugeriranja stanja svijesti te odnosa među likovima. Intertitlovi koji najavljuju analepse, kako bi se gledatelj lakše snašao u skokovitom prikazivanju prošlosti, stilizirani su u fontu i formi filmskoga scenarija. Fincher se ponovno nije libio posegnuti i za metafilmskim poigravanjima: oštećenja na filmskoj vrpci (slično je primjerice koristio u Klubu boraca) fingiraju patinu starine i istrošenosti, a Mankiewicz prilikom verbalnog okršaja s Wellesom u završnici govori liku koji izlazi iz kadra da će propustiti konfrontaciju u trećem činu, aludirajući na klasičnu trodijelnu formu scenarija. Međutim, cjelina je predugačka, što se odražava na sporadično neujednačenom ritmu. Poticajna politička dimenzija ostvarenja, koja se bavi problematikom političkog inženjeringa i fabrikacije te njihova odnosa s umjetnošću i medijima, a danas je posebice intrigantna u kontekstu medija i njihova izvještavanja, ostala je nedorečena te nedovoljno iskorištena.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2020.
