Uspješna gradacija tenzija i uvjerljive glumačke kreacije

His House, 2020., red. Remi Weekes

• 
  
  His House nastavlja se na dugi popis filmova koji se bave motivom uklete/opsjednute kuće. Ovaj je topos s razlogom u američkoj i britanskoj kinematografiji vrlo zastupljen. U kapitalistički orijentiranim društvima smatra se da je individua slobodna na tržištu ponude i potražnje te ako je dovoljno sposobna, ima mogućnost uspjeti te priskrbiti si bolje egzistencijalne uvjete. Jedan od znakova boljega života te uspona u klasnoj hijerarhiji posjedovanje je kuće. Naravno, nisu sve iste. One bliže urbanom centru znače da pojedinci ipak još nisu uspjeli doseći žuđenu poziciju. Odveć su blisko gradu, njegovoj prljavštini i pokvarenosti, kriminalu te izvještačenosti. Tek kada netko uspije priskrbiti nekretninu u idiličnoj, gotovo pastoralno intoniraj suburbiji, posrijedi je znak da je postigao cilj.
  
  Međutim, kuće su zakučasta mjesta te ih nije lako osvojiti, pa katkad to može predstavljati pravi poduhvat i izazov. Opiru se kolonizaciju, odbijaju pridošlice te im na sve moguće i nemoguće načine nastoje zagorčati život. Zbog kuća raspadale su se obitelji, dolazilo je do rastava brakova te prekidanja odnosa među braćom, a u najgorim slučajevima do raznih pakosti, nasilnih smrti i krvavih ubojstava. Kuće i njihova demonska unutrašnjost često su zrcalili psihološku dimenziju, pa tako i čovjekovo nesvjesno. Brojni su žanrovi profitirali na ovom toposu, a među najzastupljenijim je horor, koji je nastambe najčešće pretvarao u doslovne, psihološke ili paranormalne klopke. His House nastavlja se na ovu podužu listu naslova čija se radnja odvija u problematičnim kućama te, istodobno dok koristi potrošeni žanrovski materijal, nastoji ga rekonceptualizirati.

  Premisa His House naoko je vrlo jednostavna. Migrantski bračni par iz Sudana Bol (Sope Dirisu) i Rial (Wunmi Mosaku), nakon što su dugo vremena proveli u detencijskom centru, dobivaju mogućnost od britanskih vlasti započeti proces integracije u tamošnje društvo. Stoga im velikodušno dodjeljuju kuću, uz niz uvjeta koje trebaju ispoštivati kako ne bi bili deportirani: ne smiju raditi plaćene poslove, moraju se neprestano javljati nadležnim institucijama te pod nikojim uvjetima ne smiju napuštati mjesto prebivanja. Kuća je smještena u oronulom prigradskom predijelu, negdje na rubu Londona, koji su svi zaboravili, no i takva kakva je znači određeni pomak u statusu protagonista, koji su tijekom pokušaja dolaska u Europu izgubili kćer u oluji na Sredozemnom moru. Film dakle započinje dodjelom kuće kada još ništa konkretnije ne znamo o protagonistima, osim da potječu iz Sudana te da su na putu doživjeli traumu. Motiv koji predstavlja prekretnicu u statusu likova nije niti malo slučajno odabran. Mjesto stanovanja sugerira posjed te ukorjenjivanje, prvi korak u postajanju punopravnim britanskim građaninom, a to je često istaknuto Bolovim isticanjem da je to njihova kuća te da u njoj ostaju, pa ih ništa ne može izbaciti.

  
  
  Bračni par različito reagira na mogućnost udomaćivanja. Bol je vrlo optimističan te naivno vjeruje da će ga Britanci prihvatiti. Primjerice, odlazi u lokalni pub te odbija jesti tradicionalnu sudansku hranu prstima, pa inzistira na priboru poput žlice i vilice. Rial je mnogo rezerviranija te se osjeća nelagodno i nezaštićeno na ulici. Ona posvuda – od djece iz susjedstva do liječnice – uočava ili neprijateljstvo ili egzotizaciju, lažno europsko suosjećanje. Stoga nije teško pretpostaviti da redatelj i scenarist Reemi Weekes potencira raskol u bračnom odnosu. Protagonisti vjeruju da će sve biti bolje kada napuste detencijski centar, no tek onda nastupaju pravi problemi jer se moraju nositi s oprečnim željama i osjećajima vezanima uz novu sredinu, odnosno (ne)pripadanje i (ne)prihvaćanje.

  Njihova je sve veća otuđenost odlično ilustrirana paranormalnim pojavama. Bol ima vizije umrle kćeri i drugih ljudi te vjeruje da se duhovi skrivaju u zidovima, što posljedično dovodi do demoliranja zdanja. Svoje stanje krije od supruge, jer očito smatra da je posrijedi nešto što ga vraća natrag u afrički segment njegove egzistencije. Rial je pak u dosluhu sa svojim tradicionalnim kozmovijama te otvoreno progovara o demonskoj opsjednutosti kao lošem znamenu koji im sugerira da ne pripadaju.

  
  
  Weekesovo ostvarenje neosporno je nastalo na tragu uspješnica Get Out (2017) i Us (2019) Jordana Peelea u kojima autor vješto povezuje strategije horora s rasnom problematikom te ih zaogrće u parabolično ruho. Time spomenuti naslovi ispod žanrovske površine progovaraju o recentnoj društvenoj problematici, napose rasnim odnosima u Sjedinjenim Državama. His House također se bavi rasnom problematikom te se koristi strategijama paraboličnosti, samo što navedeno smješta u migrantski kontekst te razmatra odnos nove sredine naspram migranata, ali i njihove proturječne osjećaje u novom domu.

  Duhovi koje mladi bračni par nosi sa sobom upućuje na identitetske nedoumice te raskol između Afrike i Europe, nekad i sad, traumatičnog života te nepouzdane budućnosti, koje se ponajviše Rial pobojava. Kuća se ne da kolonizirati te odbija pridošlice, sugerirajući strah od nepripadanja i drugosti. Međutim, demonska sila ima i druge konotacije: možda protagonisti misle da ne zaslužuju novi dom jer su preživjeli nesreću na moru dok su im brojni suputnici tragično skončali. Bol kaže u jednom trenutku Rial da su dosta tugovali te da je vrijeme da se okrenu budućnosti, no čini se da njihov proces žalovanja nije bio prorađen, nego zapriječen. Trauma i potisnuta krivnja stoga se manifestiraju u izmještenoj formi – kao nadnaravno, koje likove proganja sve dok ne smognu dovoljno snage da se suoče s onim što ih muči. Stoga paranormalno u filmu sadrži snažnu psihološku dimenziju.
  
  
  
  Iz navedenoga razloga His House nije horor ostvarenje koje počiva na fizičkoj stravi, nego je posrijedi psihološki teror. Weekes tako naraciju slaže jednostavno i pregledno – od dolaska u kuću do odluke da se ostane u ponešto ishitrenoj završnici. Kako se nadnaravne pojave sve učestalije javljaju pošto likovi postaju psihološki sve više opterećeniji, tako redatelj poseže za fantazmagoričnom slikovitošću, a katkad i analepsama kojima je cilj upoznati nas s pretpovijestima likova, iako su one slabije mjesto u filmu. Redatelj podosta dobro uspijeva gradirati tenzije te uobličiti obrate u radnji, a posebno je veliku pomoć imao u odličnim glumačkim kreacijama Sopea Dirisua i Wunmi Mosaku.

  His House vrlo je solidno te vješto skrojeno ostvarenje koje hrabro propituje podvojene osjećaje protagonista.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. studenog 2020.

Piše:

Dejan
Durić