Odveć estetizirana elegična pastorala

Ribanje i ribarsko prigovaranje, 2020., red. Milan Trenc

• 
  
  Sjećate li se da ste u srednjoj za školsku lektiru čitali nešto kao Ribanje i ribarsko prigovaranje? Aha, ma da, to je onaj plemeniti Hvaranin. Koji? Pa, „onaj Petar Hektorović“ koji iz autentičnog filozofskog sholé odluči podijeliti svoja promišljanja s pučanima rodnog mu otoka. Ali ne na Agori, kao u staroj Grčkoj, nego na plažama i otvorenom moru iste mu, bodulske domaje. I kako vas se dojmilo to djelo, ako ste ga čitali i ako ga se još uvijek sjećate? Jer, djeca s juga, pa i istoka Hrvatske, sigurno su imala problema svladati Krležine Balade Petrice Kerempuha. (A da ne spominjem da su teško mogli u njemu prepoznati revolucionarni potencijal!) Tako se i meni, Kajkavcu, jezično teškim učinio Hektorović, neprijeporni klasik HR-lektire. Naime, pisan je na starogrojskom, a to vam je lokalno narječje Starigrada na Hvaru.

  Eto, pametni i svjetsko-uspješni Milan Trenc (Noć u muzeju) odlučio je osloboditi drage nam srednjoškolce diljem nadasve Lijepe nam i ponosite Naše čitanja arhaizama. Snimio je kino-adaptaciju ovog lektirnog štiva Petra Hektorovića (a koje je u posvetu 1568. dobio drugi klasik ovdašnje literature /opet/ plemeniti Mavro Vetranović. Rekli bi, Vetranović je bio svojevrsni sponzor Petru). Prije samog osvrta na Trencov film, vrlo dobro primljen u Puli ove godine, treba još nešto pripomenuti: Ribanje i ribarsko prigovaranje diči se najavom da ima „Pozitivno stručno mišljenje i preporuka Ministarstva znanosti i obrazovanja“, Wow! Autoru ovih redaka, adversus, to je bio dodani balast na plećima nejaka filma. 

  
  
  Kakav je film u pitanju? Romantična komedija/drama? Poetska melodrama? Najbliže je definiranje ono koje Ribanje i ribarsko prigovaranje vidi kao elegičnu pastoralu. Na početku vidimo ostarjelog vlastelina/pjesnika Petra Hektorovića (Rade Šerbedžija) dok ga tetoše ljekarnici, ali i nad njime nariče koludrica Luce (Inge Appelt). No, ničim izazvan, protagonist ove fantastične drame odlučuje se za pustolovinu i najavljuje trodnevni ribolov na moru. Njegovu će družbu u tom ribarenju i ribarskim razgovorima činiti predstavnici tri naraštaja hvarskih ribara i težaka - Paškoj (Leon Lučev), Nikola (Bojan Brajčić) i dječak Antiša (Lorenzo Damjanić). Pustolovina će biti ispresijecana stalnim protagonistovim flešbekovima u kojima se prisjeća svoje (ne)sretne ljubavne avanture s pučankom Maricom (Romina Tonković). Kako je Trenc pristupio svojoj umjetničkoj građi? Pa, ponajviše estetizacijom koja umnogome prekoračuje granice emotivnosti i senzualnosti i prelazi u patetiku. Estetika i patetika? Upravo je to podvostručenje u habitusu filma onaj prevladavajući dojam koji je pisca ovih redaka tijekom projekcije neprestano pratio. Usto svakako treba pridodati i dojam predvidljivosti. I to unatoč tomu što se stalno nižu fantastičke i oniričke sekvence.

  
  
  Drugi je moment ove kino-freske i prikaz latentnog sukoba između dvije klase ljudi koje se zajedno nađu na ribarskoj barci. Gotovo pa klasne borbe! Radi li se o nekoj socijalno osviještenoj filmskoj persiflaži? Onoj koja dovodi do gledateljske osviještenosti o nepomirljivoj podijeljenosti Hrvatske sredinom šesnaestog stoljeća? Pa i ne baš… Iako se lik Petra – u izrazito manirističkoj i teatralnoj interpretaciji Radeta Šerbedžije – čini čojstvenim i dobrohotnim prema svima oko njega, on ipak u sebi nosi skriveni čemer i tugu. Njegov ostarjeli karakter podozriv je prema pučanima/seljacima/ribarima s kojima se upustio u ribu. Stariji ribar Paškoj i mlađi Nikola, prema njemu, dionicima su nikad otplativog duga što su ga siromasi vjekovima otplaćivali gospodarima. Iako, svaka bi zdravorazumska svijest u njima trebala vidjeti „plemenitije stvorove“ od vlastele. Tako je sekvenca Paškova i Nikolina zapjevavanja puna filozofskog naboja i slavi snagu misli u okviru kantovskih „čistih formi osjetilnog zrenja“ - prostora i vremena. No, mišljenje ne dovodi do klasne svijesti. Ta, u 16. smo stoljeću, uz zvuk mandoline, a radi se o Hrvatskoj!

  
  
  Neprijeporno, Trenc pučku pobunu, u kojoj se spominje Matija Ivanić, podređuje Hektorovićevu solilokviju u kojem ovaj slavi oca hrvatske književnosti Marka Marulića Splićanina. Tako je i epizoda klanjanja i molitve u Nečujmu dramaturški važnija od čina pobune pučana koja se zbiva tek – u Petrovu snu!
  
  Sveukupno uzevši, film je pun pastoralnih sekvenci, od kojih su neke najefektnije snimljene dronovima visoko iznad idilična jadranska plavetnila. Ima i posve nepotrebnih augmentacija i kičaste patetike. Takva je, primjerice, sekvenca plesa muza pred ostarjelim Petrom. Prizor je smiješan, ali ne i duhovit. Također, sekvenca nevere na otvorenu moru djeluje nametljivo prenaglašenom kič-slikom koja bi trebala alegorijski naznačiti nemire u pjesnikovoj duši. Stalno se ponavljajuća djevojčina ukazanja, pak, karikirano ukazuju na nečistu mu savjest. A ljubav? Što je s tom tragičnom ljubavi, ali i krivnjom što ju ostarjeli pjesnik osjeća zbog toga što je njegova pučanka postala dio zvjezdanog neba? Ona ostaje na razini elegičnog stereotipa. Baš poput pjesnikove Muze elegijske poezije, Eutherpe (Gala Nikolić).

  
  
  O čemu nas poučava Ribanje i ribarsko prigovaranje? U sjajnom osvrtu na Prime Timeu (od 12:48 do 16. minute) Borna Sor kazuje da se u lektirnom predlošku krije latentna oda… influencerima! Pastorala je to koja slavi „gubljenje vremena“ (cum grano salis) „fotkanje s frendovima“, „renesansno prežderavanje“ koje sa stvarnim težačkim životom baš i nema nečeg zajedničkog. Turci su na sjevernim granicama današnje nam domovine, a Franjo Tahi siluje kmetske djevice, navukavši na sebe Seljačku bunu 1573!

  Ne znam čemu nas danas poučava Trencovo Ribanje i ribarsko prigovaranje. Možda tomu da treba ostati pokoran vlastelinskim idejama, iako je jasno da pogled na svako kulturno dobro u sebi sadržava užas nepravdi i nasilja bogatih (W. Benjamin)? Trencov je film, ponajvećma, razglednica za Hrvatsku turističku zajednicu. Simpatičan i vizualno lijep, upravo je stoga, za pisca ovih redaka… u ideji i pedagoški jalovo, prenapadno estetizirano, ali gledljivo djelo.

  
  
  „Ne izostavi kapare i šafrane… ni cvjetove oleandra, malo i ruzmarina“. Ribanje i ribarsko prigovaranje osnažilo je mišiće povijesnog filma u komercijalnoj utrci s konkurencijom. Svakako puno bolji od Vrdoljakova Generala (2019.), Trencov dugometražni HR-prvijenac uspjelog stripaša umjereni je užitak za skromno zahtjevna ovdašnjeg kino-konzumenta.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 19. listopada 2020.

Piše:

Marijan
Krivak