Još od naslova 101 Reykjavik (2000) Baltasara Kormákura i Noi albino (Nói albinói, 2003) Dagura Kárija, islandski film postao je prepoznatljiv međunarodnoj publici; poglavito pak u posljednjih desetak godina, kad filmska industrija, s lučonošama Benediktom Erlingssonom (O konjima i ljudima / Hross í oss, 2013 i Halla ide u rat / Kona fer í stríð, 2018), Grímurom Hákonarsonom (Ovnovi / Hrútar, 2015 i Mlijeko / Héraðið, 2019), Rúnarom Rúnarssonom (Vrapci / Þrestir, 2015) i Jeka / Bergmál, 2019), ali i Guðmundurom Arnarom Guðmundssonom (Hjartasteinn, 2016) ili Hafsteinnom Gunnarom Sigurðssonom (Kucni u drvo / Undir trénu, 2017) cvjeta.
Istima se na tronu pridružuje i vrlo talentirani Hlynur Palmason, čiji je debi Zimska braća (Vinterbrødre, 2017) atmosferičan i distinktivan naslov smješten u izoliranim snježnim vapnenačkim rudnicima (evocirajući začudan estonski uradak Mehetapja/Süütu/Vari Suleva Keedusa iz iste godine), a čiji odjek hladne i puste, neumoljive bešćutnosti ruralnog krajolika (u oba djela fotografiju potpisuje Maria von Hausswolff) i neprilagođenosti alijeniranog i latentno potisnutog muškog protagonista lociranog u malu zajednicu nalazimo i u Bijelom, bijelom danu kao svojevrsni prepoznatljiv Palmasonov potpis (s neizostavnim trademark-maskulinim ratobornim tučnjavama u oba djela).
Breme tugovanja ali i zastrašujući instinktivan osvetnički gnjev nakon pogibije supruge u liku prevarenog udovca sjajno iznosi možda najveća islandska međunarodna zvijezda Ingvar Sigurðsson (u sporednim ulogama nastupio u projektima kao što su Čudesne zvijeri: Grindelwaldova zlodjela / Fantastic Beasts: The Crimes of Grindelwald Davida Yatesa 2018. ili Liga Pravde / Justice League Zacka Snydera 2017); njegova toksična eksplozija emocija prema bližnjima (unuci, suradnicima, osumnjičenom ljubavniku) izraz je kako nošenja s žalovanjem i novonastalim otkrićem preljuba, jednako tako i katarzični izlaz koji djelo vodi ka finalnom nekonvencionalnom metafizičkom otkupljenju.
Izravna najava ekscentrične nekonvencionalnosti vidljiva je tijekom čitavog trajanja filma, poglavito u dugom uvodu – gotovo bezdogađajnom no svekoliko suspensnom preludiju vožnje kroz maglu, kao i prvim scenama – imaginativne eksperimentalističke ugođajnosti, u kojima statičnom kamerom usmjerenom na proces preuređenja nedefinirane nastambe u krajoliku Palmason bilježi smjenu godišnjih doba i doba dana, kreirajući gotovo zasebnu filmsku minijaturu, neočekivano zadivljujuć asemblaž neobičnog u običnom.
Tim činom kao da suvremenu publiku (naviklu na tenzičnu, dinamičnu, brzo vođenu linearnu radnju s naglaskom na akciji a ne psihologizaciji) manifestno, rječitom tišinom u retro-stilu najbolje europske art-tradicije po(iza)ziva na zastajkivanje, osluškivanje i detaljno promatranje velike količine pitoresknog krajobraznog prostora kao metaforičkog augmentativa protagonistova duševnoga stanja – strpljivi i duboki Manfred Sellinkovski slow looking. Pa iako film u drugoj polovici s pomalo pojednostavljenim osvetničkim pohodom u svom, uvjetno rečeno, kreativnom dijagramu ipak dekrešendira, donekle umanjujući cjelokupan doživljaj, još uvijek je riječ o moćnom i evokativnom, svježem naslovu snažno elokventnog talentiranog redatelja, koji se ne propušta.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. listopada 2020.
