Vrijedan dokumentarac o rijetkim glazbenim kuriozitetima

Etnoteka, 9. - 10. lipnja 2020.: Pjesme za muzej (Cântece pentru un muzeu), red. Eliza Zdru



  • Mahom lirske, posleničke (uglavnom iz lokalne ruralne pastirske tradicije, primjerice gubljenje ovaca zbog besposličarenja), svatovske (darivanje jabuke kao svadbeni običajni simbol), ljubavne (čeznutljive balade), tužbalice (pogrebna pjevanja sa snažnim akcentom na pripremanje pokojnika za boravak u sferi tanatološko-posthumne transcendentne imanencije), a sve obilato oslonjene na hijerofanijsko-mitološki kompleks arhajsko-rudimentnih i nadalje bujnih, nepripitomljenih drevnih fatalističko-animističkih koncepata izvan formalnog (primjerice incestuozna hijerogamija brata Sunca i sestre Mjeseca), drevne su narodne pjesme kakve posebnim pjevačkim stilom interpretira skupina staraca Aromânii Fărşeroţi – Arumunjski Faršeroti odnosno Vlasi iz sela Cogealac u Sjevernoj Dobrudži, a koje je otkrio poznati world-music glazbenik Grigore Leşe.

    Riječ je o svojevrsnoj primitivnoj višeglasnoj graduacijskoj heterofoniji s improviziranim kanonskim modulacijskim tremolima, grleno-guturalnog stila, a koja zahtijeva izuzetan sluh, smisao za ritmičnost i intonativnost. Papu Gherase, Papu Giogi, Papu Coli i Papu Miciu ovaj duševni, tugaljivi, snažno specifičan polifonijski „rumunjski fado“ jedinstven u svijetu izvode sjedeći, sa zrnatim brojilima i pastirskim štapovima u rukama, pa osim auditivnog, pružaju i dojmljiv vizualan doživljaj.



    Mlada redateljica Eliza Zdru, čiji je ovo filmski debi, i u svom drugom dokumentarcu - filmu o braći Manakia, prvim filmskim stvaraocima na Balkanu (Fratii Manakia. Jurnalul unei lungi priviri înapoi, 2016), obradila je specifičnosti arumunjske tradicijske kulture, nastojeći je otrgnuti od nepravednog zaborava. Pritom taj fascinantan svijet koji nestaje i koji budući da nema slijednika, može sačuvan biti isključivo u muzeju, prezentira u formi filma ceste, nenametljivo i usredotočeno opservirajući i bilježeći razmišljanja protagonista o sretnijoj i nevinijoj prošlosti i životnoj jednostavnosti kao ključu ispunjenog života, koji zadnjim snagama pokušavaju sačuvati ovu vrijednu formu izumirućeg nematerijalnog kulturnog naslijeđa osuđenog na nestanak, dok putuju na koncert koji će s Grigoreom Leşeom održati u Parizu.

    Filmu bi se pritom zamjeriti mogao manjak samih izvedbi rečenih skladbi, ali svakako spada u skupinu zanimljivih i vrijednih dokumentaraca o rijetkim glazbenim kuriozitetima diljem svijeta - koje je 1999. započeo Wim Wenders prezentacijom kubanske senzacije Buena Vista Social Club; primjerice Huutajat - Screaming Men (2003) Mike Ronkainen o međunarodno poznatom finskom konceptualno-ekscentričnom muškom Zboru vikača - Mieskuoro Huutajat (a koji je ove godine nastupio i u Rijeci na otvorenju europske prijestolnice kulture) ili pak Heftig og begeistret (2001) Knuta Erika Jensena o norveškim ribarima i njihovom zboru folklornih napjeva iz brutalno hladnog skromnog seoceta Berlevåga (mjestašca u koje je smještena i radnja kultnog filma /odnosno romana Karen Blixen/ Babettina gozba /Babettes Gæstebud/ Gabriela Axela iz 1987.).



    U tom kontekstu moglo bi se i kod nas naći autohtonih i unikatnih izvođača, njegovatelja tradicije, vrijednih dokumentarnofilmske pažnje – primjerice starinski antifonijski liturgijski pripjevi muških crkvenih pučkih pjevača iz šibenskih Prvić-Šepurina ili glagoljaško pjevanje paraliturgijskih lauda i kantika omišaljskih izvođača odnosno šćavetski napjevi s ornamentalnim vokalnim ukrasima fioretima s Hvara, Rogotina, Brača, redom specifičnih metrika i dijereza, usjeka ili cezura. Upravo zahvaljujući tim anonimnim, malim ljudima takvi tradicijski dragulji usmeno prenošeni s koljena na koljeno opstaju do danas i stoga ostaje za nadati se da ta neprekinuta baština, budući da ipak nije neprimijećena, neće ujedno ostati i nezapamćena nego samo puki muzejski eksponat.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. listopada 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji