Snažne drame o jakim ženskim likovima u konfliktu s dalmatinskim mentalitetom

67. Pulski filmski festival, 28. kolovoza - 4. rujna 2020.; Hrvatski dugometražni igrani filmovi

• 
  
  „Kvaliteta je važnija od kvantitete.“ Ta izreka najbolje i najkraće opisuje ovogodišnji Pulski filmski festival, posebice natjecateljski program hrvatskog dugometražnog igranog filma. Poznati problemi s pandemijom koronavirusa utjecali su na odgodu termina održavanja i skraćenje popratnih programa festivala. Ali što je najvažnije, održao se, i to s gledateljima u Areni, Kinu Valli i Istarskom narodnom kazalištu.

  U natjecateljskom programu hrvatskih dugometražnih igranih filmova, gdje je opet zbog pandemije bila samo jedna prava svjetska premijera našega filma – Ribanje i ribarsko prigovaranje redatelja i scenarista Milana Trenca, bilo je samo šest filmova. Od toga su dva već bila u kinima – Glas Ognjena Sviličića i Ideš! Idem! Ljube Zdjelarevića. Tri filma, tri snažne drame o jakim ženskim likovima – iznenađujuće moćna i izvrsna Tereza 37 redatelja Danila Šerbedžije te scenaristice i glavne glumice Lane Barić, odličan debitantski dugometražni igrani uradak Mater Jure Pavlovića i vrlo dobra Mare redateljice i scenaristice Andree Štake, u biti manjinska hrvatsko-švicarska drama snimljena u Hrvatskoj, u Konavlima, s hrvatskim glumcima - koja se zato našla u glavnom programu i otvorila festival, premijerno su prikazani tijekom ljeta. Ali te su tri drame toliko dobre, kao i Ribanje…, da su posve obilježile ovogodišnje pulsko izdanje i učinile da kvalitetom nadjačaju omanju kvantitetu, mali broj filmova. I doista je tako bolje. A Dalmacija je najviše bila u filmskom oku, oku kamere.

  Podjela nagrada, odluke žirija, također su dobre. Svaka nagrada došla je pravomu filmu i sve su itekako zaslužene. Tereza 37 jest pobjednica s Velikom zlatnom arenom, ukupno šest Zlatnih arena, i film je koji ih je ne samo zaslužio nego je i cijeloj hrvatskoj kinematografiji dao snažan zamašnjak, podigao umjetničku i poetsku i estetsku razinu, zatim scenarističku razinu iznimno snažnom, slojevitom i dubinskom pričom, te učinio da se o njemu i dalje itekako razmišlja i razgovara. Lani Barić to je scenaristički prvijenac. Ujedno je ona prva žena koja je dobila Zlatnu arenu za scenarij i već je dokazala kako vrlo pronicljivo, pametno i emotivno povezuje osobne, vrlo intimne probleme likova i socijalnog okruženja, tradicije i običaja. Danilu Šerbedžiji ne samo da je to najbolji film dosad, nego se i pojavio u maloj cameo ulozi. Velik doprinos ritmu filma dala je montaža Dubravke Turić i odmjerena fotografija Mirka Pivčevića.

  
  
  Mora se istaknuti da su sve glumice i svi glumci doista bili odlični i uvjerljivi – sve tri glavne glumice u tri ženska filma, dobitnica Zlatne arene Daria Lorenci Flatz u Materi, Lana Barić i Ivana Roščić, dobitnica Zlatne arene za sporednu ulogu u Terezi 37, te Marija Škaričić u Mare i Terezi 37, koja je pak dobila posebno priznanje; kao i glumci u Ribanju i ribarskom prigovaranju - Rade Šerbedžija, dobitnik Zlatne arene za glavnu ulogu Petra Hektorovića i Leon Lučev - dobitnik Zlatne arene za sporednu ulogu, koji je dobar i u filmu Tereza 37, u kojem valja izdvojiti i Dragana Mićanovića, ali i Nevu Rošić u Materi.

  Jure Pavlović jedini je hrvatski redatelj koji je dobio nagradu Europske filmske akademije, Europskog Oscara, i to za kratki igrani film Piknik 2015. godine. Njegov debitantski dugometražni uradak Mater dokazuje da se može od njega i dalje puno očekivati. Pavlović je pokazao i veliku vještinu rada s glumcima, ne samo profesionalnima nego i mnogim naturščicima koji upotpunjuju živopisnost i mentalitet ljudi u neretvanskoj dolini. U toj komornoj minimalističkoj drami karaktera upravo je kamera Jane Plećaš, dobitnice Zlatne arene, izvrsna u dugim pokretnim kadrovima s likom kćeri Jasne u krupnom planu i neoštrim s materom u drugom planu.

  
  
  Od spjeva do filma, bio bi ukratko opis velikog i vrlo zahtjevnog posla kojeg se prihvatio Milan Trenc – filmska prilagodba renesansnoga spjeva Ribanje i ribarsko prigovaranje - klasika hrvatske književnosti, erudita, Hvaranina Petra Hektorovića. Trenc je dodao mitsko-bajkovitu Hektorovićevu ljubavnu priču, no postignuo je skladnu cjelinu. Vizualno je to lijepo i jasno odredio – fascinantna realistična fotografija trodnevne plovidbe i ribarenja, te snoliko-magloviti prizori Hektorovićevih sjećanja, snova i vizija. Profinjena renesansna glazba s dominantnom lutnjom daje najuvjerljiviji renesansni ugođaj, a skladatelj Igor Paro dobio je Zlatnu arenu za glazbu. Davno doba i hrvatsku kulturnu baštinu redatelj je učinio pristupačnima današnjem gledatelju. A publika u pulskoj Areni dala mu je najvišu ocjenu od svih hrvatskih filmova – 4,91!

  No valja se vratiti trima filmovima s glavnim likovima ženâ iz čije se vizure promatra mentalitet sredine koja ih okružuje. Imaju dosta zajedničkoga. Sva su tri drame, i to psihološko-sociološko-egzistencijalne; karakterizacija likova, posebice glavnih, vrlo je profilirana. Sve su protagonistice nezadovoljne vlastitim životom, sredinom, mentalitetom, patrijarhalno-matrijarhalnim običajima, duboko osobnim problemima, te su željne promjene. Radnja se zbiva u Dalmaciji, ali u tri mjesta, i to ne turistički privlačna nego vizualno posve drukčija i čak neugledna, s karakterističnim mentalitetima. To su Split 3 u Terezi 37 s problemima patrijarhata, neretvanska dolina s matrijarhatom, autoritarnom majkom i nasljeđivanjem osobina u Materi, te zatvorena i izolirana sredina u Konavlima u Mare, gdje je to scenografski i kostimografski posebno istaknuto, pa za to i nagrađeno Zlatnim arenama. Tematska spona tih triju filmova jesu problemi dalmatinskog mentaliteta koji ograničuju i sputavaju likove, ljude. Međutim, ti su problemi prisutni i u drugim dijelovima Lijepe Naše. Filmske kamere i filmski uradci realistički su zabilježili onu tamniju, manje vidljivu, ali životno važnu stranu šireg dalmatinskog podneblja, a ne onu oku miliju s prekrasnim sunčanim jadranskim plažama i plavim, dubokim morem. A sve su to kamenčići koji tvore socijalni mozaik Dalmacije.

  Dva su pak stara filma doista odudarala. Glas je, nažalost, slabiji uradak Ognjena Sviličića. Najveći je problem u scenariju, neuvjerljivom temelju na kojem se gradi priča i nasilu nakalemljuje ono što se želi problematizirati. Posebice zato što se želi propitivati odnos prema vjeri, treba znati da se gradi uspješno samo na stijeni – istinito u vjerodostojnom okruženju. A kad je kao u tom filmu na pijesku, nije ni čudno što se lako otpuše, pa film ostane i bez nagrade. Doduše, film ima i pokojih dobrih elemenata, kao što su snimanje u dubini mora i gluma mladoga Franka Jakovčevića. Film Ideš! Idem! pak gotovo da se nije ni trebao naći u glavnomu programu. To je samo mladenački pokušaj da se stvori nešto za posve novu mladu publiku, koristeći pomodan i vrlo upitan influencerski utjecaj. Poigravanje animacijom doista je najbolji dio filma, pa je i Zlatna arena za vizualne efekte opravdana.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 5. listopada 2020.

Piše:

Marijana
Jakovljević